Zlato je definitivno sve što sja na novoj izložbi u njemačkoj središnjoj banci, otvorenoj kako bi se napokon podigao veo tajni s golemih nacionalnih rezervi dragocjenog metala i uvjerilo skeptike da ono uopće postoji.
Najjača europska ekonomija ima druge najveće svjetske rezerve zlata, nakon Sjedinjenih Država, ali desetljećima gotovo ništa od oko 3400 tona žutog metala, danas vrijednog zapanjujućih 117 milijardi eura, nije se moglo pronaći na njemačkom tlu.
Kako bi zlato osigurali od moguće sovjetske invazije tijekom hladnog rata, a i zbog drugih povijesnih razloga, Nijemci su svoje zlatne poluge čuvali u trezorima središnjih banaka u New Yorku, Londonu i Parizu.
Suočena s velikim javnim pritiskom, Bundesbanka je odlučila polovinu svojih zlatnih rezervi pohraniti u domovini, što se radilo zadnjih pet godina nizom tajnih pošiljki iz Amerike, Britanije i Francuske.
Sada se čuvaju u neprobojnom dijelu podruma sjedišta Bundesbanke u Frankfurtu.
Banka je, međutim, povijesno najvrednije primjerke odlučila izložiti u svom Muzeju novca. Izložba "Zlato - Blago Bundesbanke" otvorena je do rujna.
Jedan od središnjih izložaka je i zlatna poluga izlivena 1917. u Londonu, jedna od najstarijih zlatnih poluga njemačkih zlatnih rezervi. Tu su i zlatne kovanice iz razdoblja rimskog cara Konstantina. A posebno mjesto dobile su kovanice načinjene od zlata izvađenog iz Rajne i Dunava.
"Mislim da nema teme koja više pobuđuje pozornost građana od zlata“, rekao je član uprave Bundesbanke Carl-Ludwig Thiele.
"Radimo ovo kako bi građanima pokazali da su zlatne poluge ovdje, da pokažemo transparentnost", dodaje Thiele.
Zlato je fascinantno
Godinama se oko njemačkih zlatnih rezervi raspredali mitovi.
Povijesni korijeni ove neobične činjenice leže u šezdesetima kada je Njemačka, zahvaljujući „njemačkom privrednom čudu“ počela naglo gomilati zlatne rezerve, bez kojih je posve ostala tijekom Drugog svjetskog rata.
Tada je zaključeno da zbog hladnog rata i opasnosti od sovjetske invazije poluge budu premještene "zapadno od Rajne".
Tijekom financijske krize prije desetak godina krenule su prve javne kritike na činjenicu da Njemačka, unatoč promijenjenim geopolitičkim okolnostima zbog kojih su rezerve preseljene u inozemstvo, svoje zlato ne vraća kući.
Najglasnija u tome bila je desno populistička Alternativa za Njemačku (AfD), koja tada još nije bila protuuseljenička stranka nego stranka kritičarka eura.
AfD tada dospijeva na naslovnice dobro osmišljenjom kampanjom "Vratite njemačko zlato kući".
Neki su čak prethodno počeli dovoditi u pitanja postojanje njemačkih zlatnih rezervi.
Sada se 1710 tona nalazi u Frankfurtu, oko 1200 ih je za svaki slučaj ostalo u New Yorku i oko 430 u Londonu.
Iz Pariza su u potpunosti povučene sve rezerve s obzirom na to da je Francuska također u eurozoni pa u slučaju krize zajedničke valute zalihe zlata ne bi bile od neke pomoći.
Iako zlato više nije sudbonosno važno za financijske sustave kao nekoć, ono ostaje "sidro stabilnosti", sigurna luka u teškim vremenima, objašnjava Bundesbanka.
Za Nijemce, koji u nacionalnoj podsvjesti još imaju strahove od hiperinflacije Weimarske Republike, opipljivost zlata ima trajnu privlačnost.
"Bilo je impresivno vidjeti zlato izbliza", kaže posjetitelj izložbe Bernhard Loederbusch.
"Ono utjelovljuje sve: novac, moć, pohlepu. Zbog njega su ljudi ubijali jedini druge. Zlato je fascinantno", rekao je.
Njemacko zlato konacno u Njemackoj, ha, ha, ha...zaboravili smo reci da se radi o samo pola zlata, drugu polovicu su zadrzali (tko zna postoji li uopce, mozda su je potrosili na smjene rezima), zapadni "saveznici" koji su svoje "saveznistvo" najbolje pokazali u Dresdenu, Hamburgu i ostalim gradovima sravnjenim s zemljom gdje su zive zapalili preko pola miljuna njemackih civila, da bi nakon zavrsetka rata u logorima uz Rajnu gladju umorili oko dva miljuna njemackih vojnika, sve po Zenevskoj konvenciji, koja vrijedi za druge ali se na njih ne odnosi iako su je potpisali.