'Nisam znao da je Mladić krvnik, uzeo sam čokoladu, a on mi je ubio obitelj'

Ova njihova "republika šumska" je krcata "heroja" koji su tako junački ubijali nemoćne,a za nagradu slavnim im danima ;dadoše im mnogo funkcija u institucijama "SLAVNE I PRESLAVNE" im genocidne tvorevine.Dakle tako ste, srbi, slavno "dobijali" sve one ratove u "SLAVNOJ" vam istoriji

Zgranut sam (i ne samo ja) brojem onih koji zdušno brane i opravdavaju pokolj tolikih tisuća civila u Srebrenici... sramim se da su biološki pripadnici vrste " ljudi"!

I sad se tom varvaru sudi po europskim zakonima.

Isti Gosp. Mladic kojeg je Gosp. Vucic tako snazno branio i nudio vlastiti dom jos do prije nekoliko godina.

djurex,sram te bilo

Uuu, jednog dana kada ove prebaci, servi, nećete stići bježat.

Srpski je narod na sebe navukao priličnu količinu nevolje i loše karme. Tko zna kada će se i kako to njima vratiti. To obično biva kada su agresori najslabiji, tada im se sve vrati najžešće. Zato razumijem da ne spavajuvaju baš spokojno, a okruženi sve neprijateljima koje su isključivo sami stvorili. Danas nakon svega oni Srbi koji zagovaraju ovako katastrofalnu politiku koja je napravila toliko zla a Srbina nije ništa dobro donijela, takvi Srbi koji podržavaju Šešelja i srpski ekspanzionizam - oni su sami krivi za svoju sudbinu u budućnosti

juga je bila naše rimsko carstvo balkana , kad se raspala došli su do izražaja najveći šljamovi koji i dan danas kradu i ne rade ništa

radoje l. radoje nagni glavu naprijed i zabi se u stok od vrata

Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da mi ne postanemo neljudi. patrijarh Pavle

ništa bolji ni vi niste bili pozdrav iz Bugojna

Vise nisi plav ;-) Strasno je to, neponovilo se.

Mladič je bio samo partizan isti ko svi partizani.

ove price i dogadjaji sa srbima su vam iste kao kad uhvate cigu djeparosa,........nisam ja ciko,...nisam ja nista napravio.............to je narod koji ce sutra istu stvar napraviti. Oni sada mudruju do sljedece situacije.

pokojni patrijarh Pavle je rekao :"Čovek ne može da bira vreme u kojem će se roditi i živeti; od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on postupati u datom vremenu: da li kao čovek ili kao nečovek, bez obzira na to u kom narodu i od kojih roditelja. .

Nemojmo tako .Nije sve bas tako kako se prica. Poslusaj te gosp.Ibrahima Mustafica pa onda sudite Mladicu.Pitajte gdje su bili vidjeni srebrenicani 12tog jula 95 otidji te malo u Srebrenicu pa popricaj te s njima pa da vidite sta oni kazu. Jedini krivac za srebrenicu je rahmetli alija i AMERIKA:

postoji snimak u kom govori glavni policajac u srebrenici...bez prislile i za stranu dokumentarni film...alija zove njega i gradonačelnika u sarajevo UN helihopterom i govori ..Clinton od mene traži 5000 žrtava da bi imao opravdanje za napad na srbe...ajmo ih isprovocirati ..srpska sela oko srebrenice kao što su kravice su paljena a narod pobijen od ljudi nasera orića...ostalo je reakcija koju lično ne odobravam i grozim se svih zločina ...obični ljudi stradaju...narod je bio potrošna roba...veliki su se igrali

Ne treba zaboraviti ,i treba se osvetit,oko za oko ,ruka za ruku,zub za zub,i sve tako dok se ne postigne oprost,sve dok se sve strane ne pokaju i priznaju svoje grijehe.

Izudin,Izudina,Isad djed imena haha

illiama Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99 godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko - mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu, čiji naslov je trebao da glasi 'Magijski rituali žrtvovanja”. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Dijelovi ove priče objavljivani su i u sarajevskom ”Preporodu” 2006. godine Nikolinih saboraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti - nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene. Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio. U tišini smo šetali Vilsonovim šetalištem, i naposlijetku, sjeli na klupu u hladu drvoreda. Ispričao sam profesoru onu jezivu i misterioznu priču o tome šta se desilo u noći 12. na 13. juli 1995. godine u Srebrenici; priču koju sam čuo od Nikole iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Profesorove oči su zasjale, a onda ih je sklopio i pokrio čelo rukom, uzdahnuvši. Žurno sam ušao u zgradu fakulteta; prošlo je 12 sati i kasnio sam već više od pet minuta. Osvrtao sam se, tražeći stepenice koje vode do amfiteatra u kojem je profesor William Taylor trebao održati svoje predavanje. Popeo sam se na sprat, i ugledao poluotvorena vrata amfiteatra iz kojeg je dopirao profesorov glas. Ušuljao sam se u prostoriju i sjeo na jedino slobodno mjesto; sala je bila puna. Taylor je već bio započeo svoje predavanje. 'Ako pažljivo proučimo historiju ljudske duhovnosti, a ako hoćete, i kompletnu ljudsku historiju, vidjet ćemo da je osnovna duhovna snaga, simbol vječne duhovne moći kojem su se ljudi od pamtivjeka klanjali i obraćali, bilo Sunce. Sunce je bilo, i još uvijek je, vrhovno božanstvo magijskog svijeta. Naravno, potpuno uobličena religija obožavanja Sunca ili Baal-a pojavila se je, po prvi put, u Babilonu, današnjem Iraku. Od tada su mnogi narodi počeli obožavati otjelotvorenja Boga Sunca. Tako i babilonski Tamuz, i egipatski Oziris, i asirski Herkules, indijski Krišna, i feničanski Bah, i meksički Kvecalkoatl i grčki Dionis, predstavljaju inkarnacije Boga Sunca', govorio je profesor Taylor; dok sam se ja borio sa snom koji me je već počeo da ophrvava. Hrpa ljudskih tijela Nadirali su. Iz tmine noći, što je svojom zloslutnošću pritiskala i gušila, dolazili su srpski vojnici. U predvečerje,12. jula, 1995 godine, u Srebrenicu su pristizale vojne snage Odreda smrti Zvijezda, kao pojačanje prisutnim srpskim vojnicima, što su već 11. jula zarobili sve muškarce Srebrenice i skupili ih u logor nekadašnjeg bataljona mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Dolazili su sa svih strana; u žurbi i ekstazi nisu se osvrtali na vrisku žena, djece, osakaćenih muškaraca, što su po putu ležali na gomilama. Žurili su nošeni nekom čudnom i misterioznom snagom i željom da, udovolje svojim gospodarima i izvrše zadatak, čiju skrivenu svrhu i smisao nisu ni sami razumjeli. Ni danas, nekoliko godina poslije, nekadašnji vojnik Odreda smrti, Nikola, sleđen od straha i užasa, ne zna odgonetnuti šta se je tada tačno zbilo i ne može shvatiti šta je to njegove saborce u zločinu, i njega samog, vodilo te noći poput neke snažne i sudbonosne ruke prema Srebrenici, tom magičnom hramu žrtve i smrti. - Ama, ne znam, evo, ni sam ne znam, šta to bi; zašto nam narediše da, u sred noći, one zarobljene muslimane vodimo na ono brdo, pokraj Srebrenice i da ih tu sve pobijemo, i onako okrvavljene poslažemo na onaj uzdignuti kameni plato, tamo, odmah uz vatru koju su zapalili. Čovjeće, jedva smo se popeli na brdo. A gore, imali smo šta da vidimo - građevinska inžinjerija sagradila kameni plato, kamenu terasu na 12 širokih stubova, visokih nekih, možda, 3 metra. Zamisli samo to. I morali smo sva ona tijela, a bilo ih je na hiljade, da podižemo, pomoću dizalica na tu kamenu terasu, na taj plato i da ih tu složimo na hrpu. Pola nas je bilo na zemlji a pola gore na platou. A vatra je bljeskala i pržila. Ej, kolika je bila ta hrpa ljudskih tijela, i koliko je krvi natopilo onaj kameni plato. Moj prijatelju, potoci krvi su se slijevali niz kamene stubova što su držali onaj plato na kojem su bila naslagana tijela ubijenih muslimana. A kakva je samo bila ona vatra što su je raspalili - dizala se je do nebesa. Čovjeće, pamti ću tu noć, tu prokletu Srebrenicu, to brdo, i vatru, i krv, i hrpu tijela naslaganu na tom platou; pamtiću dok sam živ. Ej, ni sad ne znam što nam je to sve trebalo. Plato sa 12 stubova Sa strahom i očajem vidljivim u očima, Nikola je pričao svoju ispovjest. I vjerovao sam mu. I vjerujem da ne zna zašto se je sve to baš tako desilo; znam da ne zna. Ali, ima ih što znaju. Imaju oni koji znaju - oni odabrani; oni upućeni u sva tajna znanja; oni što od pamtivjeka tragaju za svjetlošću; oni koji znaju o svetosti noći, žrtve i krvi. Ali malo je takvih, a nas što plutamo po svijetu bez znanja i moći, puno. Eto, tako mi je u povjerenju, govorio Nikola, šapučući i okrečući se, čas desno čas lijevo, da provjeri ima li nekog nepoželjnog, ko bi, ne daj Bože, mogao da sve ovo čuje. Nikola se je plašio što mi ovo kazuje. A i mene je bilo strah da to slušam, strah me je bilo da saznam, strah me je bilo znati jer ljepše je živjeti u neznanju i biti bezbrižan poput neznalice kome je svako jutro lijepo i svaka noć mirna. Čudno je to da visokih oficira i generala srpskih odreda smrti nije bilo na terenu te noći. Oni su, sa sigurne udaljenosti, iz svojih štabova smrti upućivali vojnicima naređenja što su ih dobili od svojih gospodara. A čini se da ni ovim krvožednim generalima nije bilo posve jasno zašto je trebalo baš na tom brdu, pokraj Srebrenice, tog 12. na 13. juli, u sred noći, poubijati zarobljene muslimane; i baš na onom kamenom platou, uzdignutom pomoću 12 širokih stubova, uz svjetlost raspaljene vatre i mjesečine, poslagati tijela ubijenih. Ali vođeni nekim unutrašnjim porivom i rukom zla, proslijeđivali su vojnicima naređenja. I svi su željeli da se to jednom završi – da padne krv i sve natopi. I da svi budu zadovoljni: i srpski vojnici i njihovi gospodari. - Kad smo došli do Srebrenice i UN-ovog logora u kojem su bili zatvoreni muškarci, već se je bilo smrklo. Nas je bilo hiljadu; svi naoružani mitraljezima; u pratnji tenkova. Muslimana je bilo mnogo, nekoliko hiljada. Bili su svezani, goli. Sve smo ih odvezli na ono brdo koje se nalazi nadomak Srebrenice. Kad smo došli gore, počeli smo da pucamo iz mitraljeza, PAM-ova, PAT-ova, iz svega što smo imali. A muslimani su padali na zemlju, ko’ muhe. Čovječe, ko’ muhe. Onda smo ih podizali dizalicama na onaj kameni plato. Satima je to trajalo. A krv je šikljala po platou i lila niz one kamene stubove. I sve je bilo gotovo do dva, a možda i tri sata ujutro 13. jula. A onda se je desilo nešto strašno, nešto još gore, ma nešto za ne povjerovat’. Joj, moj prijatelju, došli su helikopteri puni ljudi. I počeo je đavolski pir, ko’ bal vampira. Jeste, Boga mi, časti mi. Nikola je buncao i govorio priču u koju tada nisam niti mogao a ni želio povjerovati jer je bila tako nevjerovatna i bolesna da u nju ne bi mogao povjerovati ni jedan normalan čovjek, koji poput mene životari na ovom svijetu, bez znanja i upućenosti u ono skriveno, magično; ono moćno što iz prikrajka vlada, zavodi i omađijava. Mrtva usta ne govore Čini se da je srpski Odred smrti Zvijezda, cijelog sutrašnjeg dana,13. jula, ’95 godine uklanjao naslagane leševe srebreničkih muškaraca i kamionima ih spuštao sa brda. Zatim su dinamitom srušili onaj krvavi kameni plato. I svo su okrvavljeno kamenje i stubove odvezli kamionima. Pobacali su ih u obližnje bezdane i u rijeku Drinu, ne bi li se krv sprala i nestala u vodenim brzacima, zauvijek. Leševe su razbacali po poljanama, šumama, po dvorištima. I Odred smrti Zvijezda napustio je Srebrenicu za sva vremena, a njegovi članovi ubrzo su počeli da umiru i nestaju kao svjedoci tih čudnih julskih događaja. Ne kaže se bez razloga da jedino mrtva usta ne govore. Kada su ujutro 14. jula u Srebrenicu pristigle ostale srpske snage, dobile su naređenje da sve ove razbacane leševe pokupe, natovare na kamione i prenesu ih do iskopanih jama i tamo pobacaju tijela. Sve ostalo što se je desilo nakon toga već znamo i ponavljamo kao školsku lekciju koju ne trebamo i ne smijemo zaboraviti. - Iz desetak helikoptera koji su sletili u podnožje brda, te noći 12. na 13. juli, počeli su izlaziti ljudi; bilo ih je, da ti pravo kažem, raznih rasa i naroda. Ama, vjeruj mi čovječe, nikad nisam vidio toliko raznih stranaca ovdje u nas - bilo ih je evropljana, crnaca, plavih i smeđih muskaraca, i onih žutih, jal Japanaca , jal Kineza, a možda i jednih i drugih. Bilo je i naših. Djece mi, to sam sve dobro vidio jer je vatra jako osvjetlila čitavo brdo. Posebno sam dobro vidio kameni plato sa leševima.Tu, odmah ispod platoa, okupila se ova, kako bih rekao, bratija u odijelima i kravatama, vjerovatno skupocjenim. Čuvali su ih jaki momci sa posebnim puškama, sigurno neki komandosi, sa crnim psima. I svi su se poredeli u 12 redova po trojica, mislim. Ritual ljudi u crnom Donijeli su im crne ogrtače, okićene, mislim, perjem. Na ovim ogrtačima je pozada, na leđima, ako sam dobro vidio, bila nacrtana, ili možda izvezena, bijela zvijezda petokraka. A onda je ispred njih stao jedan djed. Tako da je sada bilo 13 redova. Joj, užasa; on je oko vrata imao ovijenu zmiju, mislim živu jer se je uvijala i migoljila. Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kamenom platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku a oni drugi su ponavljali za njim. Ne znam koliko je sve ovo trajalo čovječe, al znam da me je bilo strah; a niko od nas vojnika Odreda nije se ni pomakao, ni glasa pustio. Svi smo, čovječe stajali ko’ sleđeni, ko’ mrtvi, ukopani. I onda su oni naglo prekinuli taj svoj, da kažem, skup, i brzo uz pratnju komandosa, sa psima, sišli sa brda i ušli u helikoptere. I helikopteri su otišli, a mi smo i dalje stajali ko’ prikovani za zemlju. Sve mi je to ispričao, jecajući od straha i bola, nevjerice i očaja, Nikola iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Volio bih da nikada nisam čuo njegovu priču i da sam poput ostalih živio život neznalice. Volio bih da nikad nisam vidio i upoznao Nikolu, srpskog vojnika što je tih julskih dana i noći, skupa sa nepoznatim demonima, harao Srebrenicom i sijao smrt.