Hrvatskom društveno-političkom scenom trenutačno dominiraju dvije ključne odrednice. Jedna je potpuno disfunkcionalna Vlada, nastala kao posljedica eksperimenta, odnosno pokušaja formiranja vlasti HDZ-a i Mosta. Govorimo o pokušaju jer sve što smo dosad vidjeli nema veze s pravom vlašću. Odnosi između partnera u Vladi toliko su narušeni da aktualnoj vlasti oporba uopće nije potrebna. Što je vjerojatno presedanska situacija u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Druga odrednica je duboka podijeljenost hrvatskog društva koja se manifestira i eskalira kroz fašističke simbole i poruke.
Napadi na kritičare
Nismo zagovornici teze da je u Hrvatskoj na djelu fašizacija društva, ali dominatno je prisutan govor mržnje, pa i javni linč ljudi koji se usude izrugivati s hrvatskim nacionalnim simbolima (slučaj glumca Renea Bitorajca kojem je čak objavljena adresa na kojoj živi sa suprugom i djecom). Napadnut je i lijevi kolumnist Ante Tomić koji je kritičar desnice i konzervativnih stavova. Jednako tako žestoke osude lijeve javnosti (da su nazadni bogomoljci) doživjet će oni koji se usude progovoriti o pravu na život i koji su protivnici pobačaja, što je zakonom zajamčeno pravo žena još od sedamdesetih godina. O ismijavanju onih koji su u redovima čekali da vide izloženo tijelo sveca Leopolda Mandića, da i ne govorimo.
Društvena klima u Hrvatskoj na najnižim je mogućim razinama. Društvo je žestoko podijeljeno, od svjetonazorskih tema (počelo je još s referendumom o braku) do povijesno-političkih činjenica na kojima je nastala suvremena hrvatska država.
Da je društveni kal nikad dublji prepoznala je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je na temi ideoloških podjela odlučila ispuniti ono svoje obećanje o lupanju šakom o stol ministrima, odnosno cijeloj Vladi. Budući da je žena koja dolazi iz diplomacije, vjerojatno je dodatno prepoznala ozbiljnost situacije kada su o porastu netolerancije i fašizmu progovorili i strani veleposlanici, ali i strani mediji koji Hrvatsku stavljaju uz bok jednoj Mađarskoj. Predsjednica ispravno kaže da je njen zadatak očuvanje državne stabilnosti, ali i ona je imala prilike puno ranije reagirati i puno prije zaustaviti društvene podjele. Upravo je predsjednicu za Pantovčak kandidirao HDZ koji se u prve dvije godine mandata Tomislava Karamarka, u tada oporbenoj stranci, najviše bavio prošlošću i obračunavao s komunističkim režimom.
Predsjednici su na inauguraciju u prvim redovima sjedili ljudi koji se ne mogu pohvaliti da su društveno odgovorni, tolerantni i da ne sudjeluju u raspirivanju mržnje prema drugome i drugačijem. Predsjednica na nogometnim utakmicama nije čula da se uzvikuje “Za dom spremni”, ali dobro je da sada dobro vidi i čuje. Ispravno je detektirala društveno-ideološke probleme, ali pitanje je ima li ih ona snage zaustaviti. Potrebna joj je podrška i Karamarka i premijera Tihomira Oreškovića, ali i Zorana Milanovića, kao predvodnika oporbe. I dok je Karamarko na početku svog mandata u HDZ-u, tada devastiranu stranku konsolidirao na temama o zločinačkom komunističkom režimu te nametao teme iz prošlosti kao ključne za današnjicu, njegovu je matricu preuzeo SDP, pa sad u svemu vide teški ustašluk. Ništa nije crno ili bijelo, pa tako nije ni priča o ustašama i partizanima.
Karamarko se na ideološkim podjelama posljednji put poprilično okliznuo kada je prošlog proljeća dao intervju Globusu u kojem je govorio o potrebi lustracije i raščićavanju s cvrenim vragovima.
Filofašisti na svakom koraku
Ljevica mu taj intervju nije oprostila nego je svoju politiku gradila na jačanju svog nacionalnog identiteta (nisu samo HDZ-ovci domoljubi) ali i prokazivanju pojedinih HDZ-ovaca, a još više njihovih partnera - ustašama. Odjednom je sve postao teški fašizam, a filofašisti su na svakom koraku. Hrvatsko društvo sigurno nije fašističko, ali da je pojedincima mila fašistička ideologija to je apsolutno točno. No i dalje za sporadične incidente ne treba kriviti cijelu naciju. Niti cijele stranke. Kao što SDP-ovci nisu komunjare, tako ni HDZ-ovci nisu filofašisti.
Vjerojatno ni ministar kulture Zlatko Hasanbegović u javnosti ne bi bio prikazan kao tako “veliki ustaša” da nije dirnuo u novac neprofitnih medija. Što ne opravdava njegove stavove i poteze iz mladosti. Kao najveći uteg Vladi prepoznali su ga strani mediji, no teško je vjerovati da će se Vlada zbog pritisaka izvana odreći svog ministra. Apsurdno je i to da Hrvatska u 25 godina samostalnosti nije razriješila s obljetnicama Jasenovca i Bleiburga, nego se svako proljeće bavimo istim podjelama.
Karamarko poručuje da je HDZ osudio sve totalitarizme, i nacizam i komunizam. Ipak, upravo zbog optužbi koje trpi, Karamarko se mogao jednoznačno ograditi od ustaškog režima, a ne povlačiti odmah paralelu s komunizmom. Iako, ne čudi njegova frustracija nostalgičnim pogledom na Jugoslaviju jer su Hrvati ipak 45 godina živjeli u tom režimu, pa se nekima, očito, čini i da nije bio toliko loš.
Govor mržnje kojim govore komunisti ne prestaje.