Čekamo intervju na hodniku na prvome katu, okruženi djecom koja se igraju na jesenskom suncu. Napokon, mirna, dostojanstvena, očito vrlo obrazovana, nazovimo je Maruša, poziva nas u svoj privremeni dom od 15-ak kvadrata. Ona je s obitelji pobjegla iz jedne od država nastalih raspadom SSSR-a te nas, zabrinuta za sigurnost obitelji, moli za anonimnost.
– Nove vlasti, umjesto da uvedu mir i demokraciju u zemlju, stale su progoniti ljude. Nakon što su suprugova brata istjerali iz zemlje, svaki su nam tjedan upadali u stan. Mog su supruga tjerali da krivotvori zlatne umjetnine jer je vješt u obradi metala, a i magistrirao je metalurgiju. On na to nije pristao pa su počeli zaustavljati našu kćer kad bi se vraćala iz škole i govoriti joj da će joj ubiti oca ako ne učini ono što od njega zahtijevaju.
U Hrvatsku smo došli 1999. Ovdje je bilo prekrasno. Ljudi su bili srdačni i otvoreni. Djeca su krenula u školu u Zagrebu, a suprug se zaposlio u jednoj zlatarnici. Pet godina poslije, kad je ta tvrtka propala, sve je krenulo naopako. Nismo se mogli vratiti natrag, a prijatelja koji nam je pomogao pobjeći ubili su – kazala je Maruša te istaknula da oni ne traže milostinju. Maruša govori četiri strana jezika i samo čezne za svojim mjestom pod suncem.
Otvori KEKS Pay
