Što bi se dogodilo kada bi se dvije velike sile odlučile istodobno otvoriti dva velika ratišta na suprotnim krajevima svijeta? Upravo je taj scenarij, koji je donedavno mnogima djelovao gotovo nezamislivo, u središtu analize američkog novinara Simona Shustera objavljene u časopisu The Atlantic. Prema njegovu tekstu, zapadni vojni planeri kao jednu od najtežih mogućnosti razmatraju koordinirane ili gotovo istodobne poteze Rusije i Kine: Moskva bi napala neku članicu NATO-a u istočnoj Europi, dok bi Peking pokrenuo vojnu operaciju protiv Tajvana. U tom bi slučaju Sjedinjene Države morale istodobno reagirati u Europi i Indo-Pacifiku. Situacija bi bila još složenija ako bi Washington u tom trenutku i dalje bio angažiran u ratu na Bliskom istoku.
Problem, međutim, nije samo u samoj mogućnosti takvog razvoja događaja. Mnogo veća zabrinutost proizlazi iz činjenice da zapadne države, prema sugovornicima s kojima je Shuster razgovarao, nemaju dovoljno razrađen odgovor na takvu krizu. „To je scenarij za koji trenutačno nismo spremni“, rekla je Florence Gaub, direktorica istraživačkog odjela NATO-ova Defense Collegea u Rimu. Prema njezinim riječima, stratezi Saveza svjesni su nedostatka u planiranju, ali dosad nisu učinili dovoljno kako bi ga uklonili.
Koliko je problem složen, pokazuje i iskustvo američkih vojnih vježbi. Mark Montgomery, umirovljeni kontraadmiral američke ratne mornarice i sudionik brojnih strateških simulacija, rekao je Shusteru da su on i njegovi kolege mogućnost istodobnog rata protiv Rusije i Kine posljednji put ozbiljnije analizirali prije otprilike 15 godina. Rezultat tadašnjih simulacija nije bio ohrabrujući. Pokazalo se da SAD nema dovoljno zaliha oružja ni industrijskih kapaciteta za dugotrajni rat na više bojišta, dok se nije moglo računati ni na saveznike koji bi mogli preuzeti dio tereta. Montgomery smatra da se situacija od tada nije popravila. Naprotiv, prema njegovoj ocjeni, ključni pokazatelji američke sposobnosti za vođenje dugotrajnog rata na više frontova danas su još lošiji. Iako su europske članice NATO-a posljednjih godina povećale izdvajanja za obranu, njihova vojna sposobnost, tvrdi on, još nije doživjela odgovarajuće poboljšanje.
U međuvremenu su se Rusija i Kina pripremale za drugačiji tip sukoba. Rusija je, unatoč tome što nije ostvarila sve ciljeve u ratu protiv Ukrajine, velik dio svoje industrije preusmjerila na ratnu proizvodnju. Tvornice koje su nekoć proizvodile civilnu robu sada sudjeluju u proizvodnji projektila i tenkova, dok je višegodišnje iskustvo rata u Ukrajini ruskim snagama donijelo veliko iskustvo u korištenju dronova. Kina, s druge strane, raspolaže golemim industrijskim kapacitetima i proizvodi velik dio svjetskih dronova. Prema podacima koje navodi Shuster, Peking je u međuvremenu premašio SAD po broju ratnih brodova i količini projektila velikog dometa. Rusija i Kina pritom su posljednjih godina produbile vojnu suradnju, koju njihovi čelnici opisuju kao partnerstvo „bez ograničenja“.
Što ako se dvije krize dogode istodobno? Upravo je taj trenutak najveća slabost zapadnog planiranja. Vojne simulacije uglavnom se bave pojedinačnim krizama – europskim ili azijskim – dok je mnogo manje pažnje posvećeno situaciji u kojoj bi se one dogodile istodobno. David Santoro, predsjednik i izvršni direktor istraživačkog instituta Pacific Forum, prisjetio se simulacije iz 2023. godine u kojoj su dva američka saveznika istodobno zatražila pomoć. Kina je napala Tajvan, dok je Sjeverna Koreja iskoristila priliku za napad na Južnu Koreju. Sudionici simulacije, rekao je Santoro, već su se tada teško nosili s raspodjelom američkih snaga. A u toj vježbi Europa uopće nije bila dio scenarija. „Borili smo se da sve stignemo i podijelimo zadaće“, opisao je. Pojava Rusije kao dodatnog protivnika, kazao je, situaciju bi učinila još težom.
Eric Heginbotham, stručnjak za vojne simulacije s MIT-ova programa za sigurnosne studije, smatra da je problem složen, ali ne i nemoguć za proučavanje. Prema njegovim riječima, ipak nema dokaza da je neka od velikih zapadnih istraživačkih institucija provela opsežnu simulaciju upravo takvog scenarija. Mogućnost istodobnog djelovanja Moskve i Pekinga danas se razmatra ozbiljnije nego prije nekoliko godina. Njihove vojske sve češće održavaju zajedničke vježbe, a političke i gospodarske veze dodatno su se učvrstile nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Prema analizi objavljenoj u The Atlanticu, kineska je pomoć postala važna za rusku obrambenu industriju, dok je Kina istodobno nastavila kupovati rusku naftu i plin. Vladimir Putin više je puta posjetio Kinu, a novi posjet najavljen je za studeni. Moskva i Peking nemaju formalni sporazum o međusobnoj obrani, ali njihove vojske redovito vježbaju zajedno. Na rizik takvog scenarija ranije je upozoravao i glavni zapovjednik NATO-a za Europu, general Alexus Grynkewich. Upozorenje je bilo neuobičajeno izravno: europski saveznici trebali bi pomoći SAD-u da se pripremi za mogućnost istodobnog sukoba s Rusijom i Kinom. I glavni tajnik NATO-a Mark Rutte prošle je godine javno spomenuo mogućnost da bi kineski napad na Tajvan mogao biti povezan s ruskim potezima u Europi. Njegova je procjena bila da bi Peking, u slučaju vojne akcije protiv Tajvana, mogao od Moskve očekivati da istodobno „zaposli“ NATO na europskom kontinentu.
Jedan od rijetkih pokušaja sustavnog proučavanja takvog scenarija provodi se u Europskom centru za sigurnosnu politiku u Pragu. Institut je prvu simulaciju zajedničkog napada Rusije i Kine proveo u proljeće 2024. godine. Od tada je održano približno 20 simulacija u kojima su sudjelovali stručnjaci iz različitih zemalja, među njima Japana i Južne Koreje. Prema riječima direktora instituta Jakuba Jande, rezultati su osobito zabrinjavajući za Europu.
U gotovo svim scenarijima koje su proučavali SAD bi, suočen s kineskom prijetnjom, dio svojih vojnih kapaciteta preusmjerio iz Europe prema Aziji. Europske članice NATO-a tada bi morale same nositi veći dio tereta obrane od Rusije. Jedna od simulacija predviđala je čak i drukčiji početak sukoba. Kina bi najprije obustavila izvoz ključnih sirovina europskoj obrambenoj industriji i održavala takav embargo mjesecima. Tek potom bi Rusija napala članicu NATO-a u istočnoj Europi, dok bi kineska pomoć Moskvi omogućila održavanje ratne proizvodnje. Takvi scenariji, naglašava Shuster, nisu prognoza da će se rat doista dogoditi. Riječ je o pokušaju odgovora na pitanje što bi se dogodilo kada bi se dvije odvojene velike krize pojavile istodobno.
A upravo tu zapadni vojni stručnjaci vide najveći problem. Ako bi Rusija i Kina djelovale usklađeno, a SAD i njegovi europski saveznici odgovor tražili svatko za sebe, posljedice bi mogle biti ozbiljne. Janda upozorava da bi europske države u slučaju kineskog napada na Tajvan mogle biti suočene s američkim pritiskom da uvedu oštre sankcije Pekingu, iako bi mnoge europske vlade mnogo neposrednijom prijetnjom i dalje smatrale Rusiju. Zaključak vojnih simulacija zato je prilično jednostavan: u takvoj krizi presudna ne bi bila samo količina oružja, nego sposobnost Zapada da djeluje zajedno. Jer ako se dvije velike sile odluče za dvije istodobne krize, najveći problem možda neće biti to što se ratišta nalaze na različitim krajevima svijeta. Problem bi mogao biti mnogo jednostavniji – koliko će dugo zapadni saveznici uspjeti ostati ujedinjeni.
FOTO Nevjerojatno otkriće u jamama na Velebitu, pogledajte što su istraživači pronašli
Otvori KEKS Pay
