Javne kritike predsjednika Putina upućene američkoj vanjskoj politici i
širenju NATO-a na mu00FCnchenskoj konferenciji o sigurnosnoj
politici pokazale su, osim neočekivane žestine, i dosegnutu razinu
otvorenosti kojom akteri nekad suprotstavljenih dijelova Europe danas
mogu komunicirati između sebe, bez straha od ozbiljnijeg zahlađenja
odnosa. Reakcije glavnog tajnika Scheffera i američkog ministra obrane
Gatesa bile su odmjerene, a češki ministar vanjskih poslova
iz svega je izveo zaključak da je govor ruskog predsjednika, zapravo,
dokaz o potrebi daljnjeg širenja NATO-a. Uglavnom, nitko ne
dovodi u pitanje nužnost buduće suradnje. S obzirom na to da se
Hrvatska nalazi u statusu predvidive nove članice Sjevernoatlantskoga
saveza, dobro je, i u kontekstu muenchenskih rasprava, prisjetiti se
nekoliko činjenica.
Prvo, zašto se NATO nije raspao nakon kraja hladnog rata?
Jednostavno zato što je u tom nadmetanju pobijedio, ali ne
samo na realnom polju utrke u naoružavanju i sličnom jer to ne bi bilo
dovoljno za opstanak. NATO je pobijedio vrijednosno. Pobijedila je
ideja demokracije, individualnih prava, tržišnog
gospodarstva. Pobijedio je sustav liberalne demokracije, što
je Fukuyamu, čini se preuranjeno, navelo da piše o kraju
povijesti. NATO, zapravo, znači savez Europe i Sjeverne Amerike, savez
onog dijela svijeta koji dijeli zajedničke vrijednosti i koji ih je
spreman zajednički braniti.
Međutim, to su univerzalne vrijednosti, što dokazuje i
činjenica da je NATO prvi put u svojoj povijesti borbeno djelovao u BiH
i na Kosovu, oba puta na strani muslimana. Zbog atraktivnosti tih
vrijednosti NATO se širi. Zato se širi i Europska
unija. I jedno i drugo u istom smjeru. Ti procesi jesu odvojeni, ali ne
potpuno. Olie Rehn naglašava da su oba procesa temeljena na
postignućima. Oba dijele zajednički cilj – slobodnu i sigurnu
Europu, a imaju i isto temeljno načelo o tome da treba izvoziti mir i
stabilnost, a ne uvoziti konflikte i nestabilnost. Ono što
se često ispušta iz vida jest da je riječ o suverenoj želji
država da postanu dio tog kluba. Sjetimo se kako su Havel i Wallesa
“pritiskali” Clintona da ih podrži u priključenju
Savezu.
Drugo, europska građevina gradi se na sigurnim temeljima koji jamstvo
prvih 60 godina trajnosti i kvalitete trebaju proslaviti na summitu
NATO-a 2009. U tom razdoblju Europa se nije samo oporavila nego je i
postala gospodarski div. Ekonomski, uz strukturalnu pomoć Marshallova
fonda (SAD), politički i sigurnosno, s pomoću NATO-a. Ekonomija,
sigurnost i politika ovdje stupaju zajedno iako to ne mora uvijek biti
slučaj. Primjerice, zbog Iraka su izbile velike svađe. Dio Europe je
podržao akciju SAD-a protiv Saddama, dio je bio protiv. Nije isključeno
da se to neće ponoviti na nekoj novoj neuralgičnoj točki,
što svakako nije dobro za transatlantsko
savezništvo, za SAD, ali i za kompaktnost EU.
Međutim, NATO je i to preživio i širi se, zato
što NATO nije samo SAD, nije samo ni Europa; NATO je samo
onda kad skupa djeluju obje njegove sastavnice. Čak i neslaganja
svjedoče da je to savez demokracija (koje imaju vlastito
mišljenje) i to suverenih (ako se jedna ne slaže, nema
zajedničke akcije). Suverenitet država je, unatoč globalizacijskim
mijenama samog pojma, još najprisutniji upravo u NATO-u.
Nema europskog supranacionalizma, niti u NATO-u odluke ovise o petorici
velikih, kao na East Riveru.
I treće, ovi su argumenti vodili Busha da svoj drugi mandat počne
posjetom sjedištu NATO-a, NATO preuzima misiju u
Afganistanu, vlada (koalicijska) A. Merkel nedavno obznanjuje da je
NATO ključ njemačke sigurnosti; Sarkozy zastupa slično, a Hrvatska,
upravo, svoje mjesto gradi unutar tog društva.
GOST SURADNIK
NATO je ključ sigurnosti
