Pukovnik Tomislav Kasumović (41) prototip je zapovjednika nove generacije u Hrvatskoj vojsci. Od njega se očito mnogo očekuje, u SAD-u je školovan od kadeta, poslije je u nekoliko navrata prošao škole i treninge za rendžera, ronioca, padobranca, a na kraju i Sveučilište National Defence u Washingtonu, gdje se školuju vojni lideri SAD-a i još 50-ak zemalja svijeta. Pred Kasumovićem je velik zadatak – prvi je zapovjednik Središta za razvoj vođa “Marko Babić” u Udbini, koje treba nastaviti legendu o takvom središtu u Šepurinama nastalu u ratu . U vrijeme razgovora zbila se, pak, tragedija u Afganistanu, gdje je stradao Josip Briški.
Nakon 16 godina koliko su hrvatski vojnici prisutni u vojnim misijama u Afganistanu, dogodilo se i to da je prvi put poginuo naš vojnik, a dvojica su teško ranjena. Koliko su pripremljeni psihološki na ovakvo ratno iskustvo i kako će se to odraziti na njihovu spremnost?
Najiskrenija sućut obitelji, s kojoj suosjećam u boli i tuzi, te prijateljima preminulog kolege skupnika Josipa Briškog. Ovo je velika tragedija za sve nas i težak podsjetnik da se mi u HV-u bavimo pozivom koji, na žalost, ponekad uzima žrtve. Ne postoji osoba koja može ostati hladnokrvna na ovakav događaj i na koju ovo bar malo ne utječe. Ne sumnjam u njihovu spremnost ni najmanje. Do sada sam dvaput sudjelovao u mirovnoj misiji u Afganistanu kao zapovjednik i, na žalost, svjedočio gubitku ljudskih života. Ono što naučite kao vojnik jest nositi se sa svim izazovima, koliko god oni teški bili i nastaviti ići naprijed. Na spremnost svakog vojnika najviše utječu obuka, vježbe, treninzi koji grade karakter i otpornost. Skupnik Briški bio je dijelom postrojbe koja je među najspremnijim i najobučenijim postrojbama u HV-u. Obuka koju prođu svi pripadnici koji se upućuju u mirovne operacije osposobljavaju se za sve vrste izazova i zato je njihova spremnost neupitna.
Koliko se te opasnosti od samoubojica uopće mogu prevenirati, i bi li bilo bolje da su naši išli u obilježenim, ali jače oklopljenim vozilima?
Nikada ne možete znati i predvidjeti kada će se nešto ovako dogoditi. Ono što možemo napraviti jest konstantno se obučavati i usavršavati kako bismo mogli pravilno reagirati. Osim toga, zaštitna oprema i oružje kojim se hrvatski vojnici koriste najmoderniji su i pružaju maksimum koji trenutačno tehnologija zaštite dopušta. Vjerujte kada kažem da zaštitna oprema američkog vojnika nije ništa bolja od opreme našeg vojnika, štoviše, određeni dijelovi su i bolji kod naših. Ono što smijem reći jest da su vozila zaštićena najvećim dostupnim stupnjem balističke zaštite i da ih koriste gotovo sve vojske u Afganistanu, a i ja sam ih koristio. Vrsta zadaće, sigurnosno okružje, vremenski uvjeti, prometnice, definiraju koja će se oprema, oružje, vozila koristiti. Činjenica jest da apsolutne sigurnosti nema, bili mi u Afganistanu bili u Zagrebu.
Kako izgleda život naših vojnika pod stalnom opasnosti, kontakti sa stanovništvom, kako prolazi vrijeme, tih šest mjeseci?
Obadvije su mi misije proletjele brzinom svjetlosti. Afganistan je uistinu posebno mjesto. Na svaku zadaću kada izlazimo izvan vojne baze detaljno se pripremamo i planiramo svaki korak. Nemoguće je izaći van a da niste zaštićeni i opremljeni jer vas neće pustiti van. Mogu kazati, jer ne narušava našu operativnu sigurnost, kada izlazite, morate biti u zaštićenom vozilu, imati na sebi svu zaštitnu opremu koja minimalno uključuje zaštitnu kacigu, naočale, prsluk, štitnike za laktove i koljena, dugo i kratko oružje. U vozilu ne smijete biti sami, već uz vas mora biti najmanje još jedan pripadnik. Pored toga, morate imati osobu koja je osposobljena za napredno pružanje prve pomoći, a svi ostali moraju znati pružiti prvu pomoć u svim uvjetima. U konačnici, vozilo nikada, ali nikada, ne ide samo, već u paru. Vidite da je stvarno napravljeno sve kako bi vojnik bio zaštićen. Što se tiče kontakata s lokalnim stanovništvom, oni su svakodnevni i neizostavni su dio našeg boravka u misiji. Afganistan je zemlja paradoksa. Izloženi su ekonomskim izazovima i neimaštini, ali ne sjećam se da sam sreo ponosniji narod.
Što vojnik, posebno specijalac, nauči u takvoj misiji i zašto su one s profesionalnog stajališta opravdane?
To je vrlo važno iskustvo. Nije mi pomoglo samo primijeniti ono za što sam se godinama obučavao i pripremao već promijeniti i životne stavove. Kada sam vidio u kakvim uvjetima odrastaju afganistanska djeca i koliko su zapravo sretna, naučio sam više cijeniti sve ono što imam, jer ta djeca to nikada neće imati. S profesionalnog stajališta, sudjelovanje u mirovnim misijama pokazuje našu uvježbanost, spremnost, motiviranost i želju za pomoć onima kojima ona treba.
Je li jedan od glavnih motiva novac, tih stotinjak eura dodatne zarade po danu?
Ne smatram da je novac glavni i jedini motiv. Iskreno, pomalo me i vrijeđa takvo pitanje. Najveća vrijednost koju sam tamo dobio jest iskustvo i nema novca koji to može platiti. Kako nisam imao priliku i čast braniti domovinu tijekom agresije jer sam tada imao samo 13 godina, iskustvo iz Afganistana za mene je vrlo važno. Vojni je poziv poziv časti i ponosa, on nije radi novca, nego iz ljubavi prema domovini i želje da se pruži zaštita onima kojima je ona potrebna.
Već dvadesetak godina mnogo naših vojnika odlazi na školovanje u SAD. Zašto tamo?
Odlazak u vojni sustav školovanja koji je stariji od stoljeća, koji je dokazan tijekom povijesti ratovanja, i to u državu koja je naš strateški saveznik omogućuju našim vojnicima nov pogled na sigurnosnu situaciju u svijetu. Drugačiji je način i sustav stjecanja znanja, profesori nisu klasični predavači, nego vas potiču na sudjelovanje i sami dolazite do spoznaja.
National Defense University smatra se najcjenjenijom školom?
To je sveučilište osnovano još 1976., a osnovao ga je, zanimljivo, američki Kongres, a izravno je podređen načelniku združenog stožera za potrebe ministarstva obrane. Namjena mu je istraživanje sustava nacionalne sigurnosti, ali i školovanje top-leadershipa. Tamo ima pet fakulteta, ja sam bio na Dwight D. Eisenhower. Fakultetu za nacionalnu sigurnost i strategiju upravljanja nacionalnim resursima, tamo sam stekao i titulu magistra znanosti. To je i najvažnija strategijska ratna škola u SAD-u, i isključivo djeluje na združenoj razini. Sa mnom su se školovali i članovi obavještajne zajednice SAD-a, ali i ministarstava energetike te drugih agencija. Ima dosta stranih polaznika, to su sve ljudi u koje razne države investiraju kao u novu zapovjednu strukturu na strategijskoj razini. Ja sam bio jedini Hrvat u školi, zasad svake druge godine šaljemo po jednog kandidata na to sveučilište. U moje vrijeme od 648 polaznika 70 su bili stranci iz 54 zemlje.
Znamo puno slučajeva da, kada su se naši časnici vratili sa školovanja u inozemstvu, pogotovo u SAD-u, naš sustav nije znao što bi s njima, a čak se stekao dojam da su namjerno gurani iz sustava?
Ja sam dio te priče, jer sam nekoliko puta upućivan na školovanje u SAD, a već sam i kao kadet školovan u SAD-u od 1999. do 2003. i bio sam jedan od 51 kadeta koji je završio školovanje u SAD-u. Stavimo to u kontekst 18, 19-godišnjaka koji odlaze na školovanje u SAD, a do tada nisu imali nikakvog iskustva s vojnim sustavom. Moj je prvi doticaj bio školovanje kroz američki vojni sustav, a kakav je on, dovoljno govori podatak da je vojni proračun 750 milijardi dolara. To su strahoviti resursi i, kada odrasteš i formiraš se u tom sustavu, usišeš i kulturu tog prostora. Ne bih rekao da RH nije bila spremna za naš povratak, jer nas u tom slučaju ne bi ni slala na školovanje, ali smo nakon povratka imali jako tešku prilagodbu, među ostalim, i u shvaćanju da život kakav je bio u SAD-u ne može biti i u Hrvatskoj. Tomu i ne trebamo težiti. Trebalo je shvatiti da smo mi tamo poslani upravo zato da, kada se vratimo, budemo pokretači promjena.
Neki su imali problem s povratkom i mislili su da nas čeka crveni tepih. Priznajem, neki su od kolega očekivali više, a možda nisu bili ni dovoljno strpljivi. Ne treba ih osuđivati, svako ima svoj izbor, a moj je bio uklapanje u postojeći hrvatski sustav i njegov razvoj. Školovan sam u najprestižnijim američkim vojnim institucijama i isključivo uz potporu MORH-a jer ja si osobno nikad ne bih mogao priuštiti takvu školu koja godišnje košta 250 tisuća dolara te se nadam da ću potvrditi isplativost te investicije. Nisam dijete Domovinskog rata, o ratu nisam, dakle, znao ništa, osim što sam gledao svog oca kada je odlazio na ratište kao dragovoljac. Nikad nisam sanjao o tome da budem vojnik, no našao sam se u prilici i zavolio taj posao jer taj mi poziv daje nešto što mi nijedan drugi ne može dati. To, naravno nije financijska korist, nego osjećaj pripadnosti, a takav osjećaj ne može dati nijedna druga institucija. Dio sam tima, možeš se osloniti na kolegu, računati na iskrenost i poštenje i odgovornost. Služiti domovini možda nekima zvuči kao otrcana fraza, no za mene je to stvarni privilegij koji treba zaslužiti. I ne mogu si onda dopustiti služiti joj osrednjim rezultatima.
A je li tu bilo i profesionalne ljubomore?
Dolazak mladih školovanih ljudi s drugom paradigmom stvaralo je otpor kod nekih koji su svoja vojna znanja stjecali u ognju Domovinskog rata. Ne bih to nazvao ljubomorom, ali je činjenica da mi nismo imali privilegij sudjelovanja u Domovinskom ratu, dok su oni imali i stvorili nama priliku da bi uopće mogli otići na takvo školovanje.
Vjerujem da će, i kada ja budem završavao karijeru, iza mene doći još sposobniji, još pametniji i još bolji, koji će gurati sustav prema naprijed. Kompeticija postoji, a ona je zdrava.
Sada je već u HV-u sve manje vojnika i časnika s iskustvom iz Domovinskog rata. Što je ostalo?
Tijekom rada s vojnicima i časnicima iz Domovinskog rata fascinirala me njihova skromnost i to što su dali najbolje od sebe u tim okolnostima. Oni su branili zemlju i nisu imali prilike ići na vojno školovanje kao mi. Od njih se može učiti kako se voli domovina i kako joj se služi i kako biti nakon 20 ili 30 godina službe i dalje motiviran, kako obaviti zadaću s ograničenim resursima i ne pokolebati se.
U čemu su se Hrvati na školovanju u SAD-u pokazali dobrima, a što nam je nedostajalo u odnosu na Amerikance i ostale?
I oni kroz tebe gledaju kakva je tvoja zemlja, pa si ne možeš dopustiti manje od toga da budeš najbolji. Statistika kaže da su svi oni koji su išli na školovanje u SAD postigli fantastične rezultate. Ocijenili su nas kao neviđeno uporne, tvrdoglave. Prijateljstva koja smo tamo stekli nemjerljiva su korist. Ono što je bio za nas izazov jest prilagodba drugačijoj paradigmi obrambenog sustava, poimanju prijetnji. Hrvatska na to gleda iz regionalnog kuta. Kod njih ne pokažu kartu SAD-a, nego kuglu zemaljsku. To je njihov je strateški i nacionalni interes i vojnici su na cijelom planetu. To ne možemo prekopirati na Hrvatsku, ali su vrijedna njihova znanja i iskustvo te način na koji to rade.
Imaju li Amerikanci predrasude zato što dolazimo iz male zemlje?
Naša je predrasuda o Americi da je to zemlja u kojoj se jede brza hrana, sve je Hollywood... No, kada upoznate njihovu stvarnu kulturu, vidite da je to izrazito radišan narod, jako zdravo žive, odlično su organizirani i puno je stvari koje život tamo čine kvalitetnim i dobrim. Većina viših časnika i profesora na tom sveučilištu poznaje Hrvatsku i njezinu povijest, a i osobno su sudjelovali u operacijama iz 1990-ih na našem području. Znaju nas kao malu zemlju koja ima fantastične ratnike, možda ponekad pretvrdoglave, ali u pozitivnom smislu, da nećemo odustati od onoga što mislimo da je ispravno. I da ćemo teško prihvatiti tuđe mišljenje, jer mislimo da smo uvijek u pravu, no da ipak možemo proširiti vidike. Oni Amerikanci koji su posjetili našu zemlju većinom kažu da bi željeli živjeti u Hrvatskoj.
Ministar Damir Krstičević pokrenuo je osnivanje novog Središta za obuku vođa “Marko Babić” u Udbini. Vi ste izabrani za zapovjednika Središta, koja mu je namjena? Usporedite ga sa Šepurinama.
U tijeku je ustrojavanje i izgradnja samog Središta. Infrastruktura je nova, a konceptom radi se po ugledu na Šepurine. Misija je stvaranje i obnavljanje vojnih vještina i taktika manjih postrojbi te školovanje dočasnika te mlađih časnika. Tamo će se brusiti njihove vojne i liderske vještine. Prepoznata je potreba osnaživanja vojničkih vještina na tim razinama jer u borbenim uvjetima upravo su ti časnici i dočasnici ključni. Hrvatska u miru živi već dulje od dva desetljeća i u tim se uvjetima pomalo gubi oštrica i razina spremnosti. Ovako će lideri opet osjetiti rad na terenu, s vojnicima, bit će stavljeni u poziciju donošenja odluka, provođenja zadaća i time ćemo onu oštricu opet nabrusiti. Na obuku dolaze oni koji žele veći izazov u obuci i koji će nakon obuke biti kompetentniji i bolje funkcionirati u borbenim i stresnim situacijama. Obuka u Udbini bit će izuzetno psihofizički zahtjevna, trajat će šest tjedana, a kulminirat će završnom hodnjom od 100 kilometara pod punom ratnom opremom od Udbine do kninske tvrđave, koja je simbol pobjede u Domovinskom ratu. Tamo će polaznici dobiti svoje značke koje će ponosno nositi na svojoj odori. Bit će dovedeni do ruba izdrživosti i pokazat će im se što su u timu sposobni provesti, a da toga ni sami nisu svjesni. Ali samo ako budu djelovali kao tim.
Znači, ima potrebe za tako teškom obukom?
Moto Središta za razvoj vođa “Marko Babić” jest: “Znoj štedi krv!” To vam govori sve. Reći ću vam iz osobnog iskustva jer ja sam prošao obuku za rendžere, za marinskog izvidnika, padobransku, ronilačku obuku, instruktor sam za nekoliko vještina. Što je obuka bila teža i zahtjevnija, to je osjećaj uspjeha bio veći, mene kao kompletne osobe. Kao kadet sam proveo i padobransku obuku u Šepurinama i znam da je nemjerljiv osjećaj dobiti značku padobranca. Želimo da se i u našem novom Središtu u Udbini gradi karakter lidera. Naravno, proizvesti vođu u šest tjedana nije moguće, no tamo će steći osnove. U perspektivi, u tom središtu obučavat će se i vojnici iz drugih zemalja.
Kako ćete odabirati polaznike?
Bit ću najsretniji ako to bude na dragovoljnoj bazi.
Ne bih želio da tamo dolaze ljudi zato što moraju doći, nego zato što žele biti dio toga. Provodimo selektivni postupak među kandidatima koji su se već prijavili, bit će ih odabrano 60 i 13. rujna, kada svečano otvaramo Središte, bit će i prvi dan njihove obuke. Planiramo tri rotacije obuke tijekom godine.
A instruktori, u Šepurinama prvi su instruktori bili iz francuske Legije stranaca, što je bio dogovorio general Ante Gotovina. Tko će biti u Udbini?
Imamo mentore koji sada rade s našim instruktorima, a oni imaju veliko iskustvo iz Domovinskog rata i prolazili su obuku u Šepurinama. Razlika je u tehnologiji i taktici malih postrojbi koje su prilagođene 21. stoljeću.
Mentori i instruktori su Hrvati, a Središte će biti prava nadogradnja onoga što se postiglo u Šepurinama 1990-ih. Domovinski rat nosi svoju težinu, ali moramo se razvijati dalje, sustav koji se ne mijenja jest sustav koji će propasti. Hrvati se i vani dokazuju kao dobri vojnici i ratnici. A cijenjeni smo i u Hrvatskoj. Evo, neki sam se dan vozio u tramvaju u odori i prišao mi je gospodin i rekao: “Hvala vam što služite i sretno vam u službi!” Takvo sam što doživio samo u SAD-u. Tada si stvarno ponosan što si vojnik.
Ivankociću, nikakva oprema, američke "donacije" i pokušaji oprabdanja ne mogu umanjiti činjenicu da smo u Afganistanu jedna od okupacijskih zemalja.