Nakon iscrpljujućeg marša kroz golema ruska prostranstva, Napoleon Bonaparte ponosno je stajao pred vratima Moskve. Najveća vojna sila koju je Europa tada imala, njegova Grande Armée, brojila je više od pola milijuna vojnika, no bila je desetkovana vrućinom, bolestima i stalnim okršajima. Ipak i unatoč tome Napoleon je vjerovao da je osvajanjem svete ruske prijestolnice slomio duh cara Aleksandra I. te da je konačna pobjeda tu, na dohvat ruke. Kada su njegovi vojnici 14. rujna 1812. počeli ulaziti u Moskvu, Napoleon je bio uvjeren da će ga u gradu dočekati svečana delegacija ruskih boljara i visokih dvorskih dostojanstvenika te da će mu, na tradicionalnoj ceremoniji predaje grada, na svilenom jastučiću uručiti zlatne ključeve Moskve, moleći ga za milost prema građanima.
No, umjesto toga, francuskog je cara dočekala zaglušujuća tišina. Moskva je bila sablasno prazna. Gotovo svih 270.000 stanovnika s ruskom je vojskom napustilo grad te se on na prvu činio poput goleme, tihe grobnice. Iznenađeni zatečenim, Napoleon i njegovi generali doživjeli su duboko razočarenje, zbog kojega je slavodobitna pobjeda, koja je trebala biti vrhunac osvajanja, poprimila gorak okus. No, bio je to tek uvod u nadolazeću katastrofu koja će zauvijek obilježiti Napoleonov pohod na Moskvu.
“Spaljena zemlja”
Nedugo nakon što su se prvi francuski odredi rasporedili po gradu, diljem Moskve počeli su izbijati sporadični požari. Nošeni snažnim vjetrom, plamenovi su se razbuktali i munjevitom brzinom proširili, stopivši se u stravičnu, vatrenu oluju koja je gutala palače, crkve i sve pred sobom. Nije to bio tek splet nesretnih okolnosti nego vrhunac ruske taktike "spaljene zemlje". Cilj tog nemilosrdnog plana, iza kojega je najvjerojatnije stajao guverner Fjodor Rostopčin, bio je ostaviti francuske osvajače bez skloništa, bez hrane i zaliha svega što im je bilo neophodno za život. Najprije bijesan, a potom zapanjen odlučnošću svojih neprijatelja, Napoleon je s prozora Kremlja promatrao apokaliptičan prizor Moskve u plamenu.
"Kakav užas! I sami su to učinili! Toliko palača! Kakva nevjerojatna odluka! Kakvi su to ljudi! To su istinski barbari!", uzvikivao je francuski car, dok je vatrena stihija prijetila i samom Kremlju.
Kada su se plameni jezici ozbiljno približili zidinama carske palače, Napoleon je bio primoran donijeti neplaniranu, dramatičnu odluku o hitnom napuštanju Kremlja. U paničnoj žurbi, car i njegovi najbliži suradnici, generali, maršali i dvorski dostojanstvenici, satima su se probijati kroz ulice Moskve, obavijene gustim dimom i pepelom. Nekad veličanstvene avenije bile su pretvorene u plamene koridore smrti, a vatrena je oluja ubrzo progutala i samo srce ruske prijestolnice, ostavivši za sobom zgarište i pustoš. Više od dvije trećine Moskve bilo je potpuno uništeno.
Zarobljenik vlastitog trijumfa
U narednih nešto više od mjesec dana, Napoleon je ostao u razrušenoj prijestolnici, paradoksalno zarobljen u vlastitoj pobjedi. Unatoč svemu on je i dalje čekao mirovnu ponudu cara Aleksandra I., no sva pisma koja mu je poslao ostala su bez odgovora. U jednom od tih pisama ruskom caru Napoleon je napisao: "Moj dragi brate i vladaru, prekrasna, čarobna Moskva više ne postoji." No, Aleksandar je ostao nepokolebljiv te je navodno izjavio da mu je spaljivanje Moskve "obasjalo dušu". I dok je ruski car kategorički odbijao bilo kakve pregovore, vrijeme je radilo protiv Napoleonove vojske. Iz dana u dan položaj Grande Armée postajao je sve teži. U spaljenom gradu vojnici su bili bez skloništa i zaliha hrane. Disciplina je popuštala, a vojska je po gradu pljačkala ono malo što vatra nije uništila, skrnaveći čak i crkve u mahnitoj potrazi za zlatom. Logistika je, kao najslabija točka francuske vojske, tada potpuno zakazala.
Ionako već oslabljene francuske snage dodatno su iscrpljivali stalni gerilski napadi Kozaka na linije opskrbe. Ti vješti konjanici, koji su dobro poznavali teren, pojavljivali su se iznenada, niotkud te su munjevitom brzinom napadali francuske konvoje koji su vojnicima pokušavali dopremiti hranu, streljivo i ostale neophodne zalihe, a zatim su se brzo povlačili u sigurnost stepe. Ta je taktika bila pogubna za francusku logistiku - već ionako krhku vezu između glavne vojske i udaljenih baza opskrbe. Svaki uspješan kozački napad značio je manje hrane za izgladnjele vojnike, manje lijekova za ranjene i bolesne, te manje streljiva za buduće bitke. Francuzi su stoga bili primorani angažirati sve više vojnika na zaštitama konvoja, što je dodatno slabilo glavne snage. Nada da će prezimiti u Moskvi, stoga se vrlo brzo rasplinula.
Sudbonosna odluka
Suočen s ruskom nepopustljivošću, sve manjim zalihama hrane, lijekova i naoružanja te s prvim snijegom, koji je najavljivao dolazak zloglasnog "Generala Zime", Napoleon je 19. listopada donio sudbonosnu odluku o povlačenju. Kako bi izbjegao opustošeni put kojim je došao te osigurao hranu za svoju izgladnjelu vojsku, prvotni Napoleonov plan bio je krenuti prema jugu, plodnijom rutom prema Kalugi. Međutim, ruski feldmaršal Mihail Kutuzov, koji je povlačenjem mudro sačuvao svoju vojsku, predvidio je taj Napoleonov potez te su u bitci kod Malojaroslaveca ruske snage blokirale taj južni put. Nakon žestoke borbe Napoleon je shvatio da bi svaki daljnji prodor na jug značio otvoreni sukob s ojačanom ruskom vojskom, za što njegove postrojbe više nisu imale snage. Bio je stoga prisiljen na najgoru moguću odluku - povratak istim onim putem kojim je i došao – putem koji je njegova vojska prethodno opustošila i koji su potom Rusi dodatno uništili taktikom spaljene zemlje. Bio je to put u propast. Tragediju, kaos i ljudsku patnju tog povlačenja, kroz opise gorućih ruševina Moskve, smrznutih tijela francuskih vojnika duž beskrajnih ruskih putova, te kroz duboke psihološke portrete svojih likova koji su proživljavali tu katastrofu, kasnije je u svom djelu Rat i mir ovjekovječio veliki ruski pisac Tolstoj, pretvorivši povijesni trenutak u trajno, književno svjedočanstvo o surovosti rata.
Povratak preko leševa
Povlačenje Napoleona i njegove vojske iz Moskve ubrzo se pretvorilo u jednu od najvećih katastrofa u vojnoj povijesti. Početkom studenog stigla je ruska zima u svojoj punoj snazi, s temperaturama koje su se spuštale i do 30 stupnjeva ispod ništice. Odjeveni u ljetne uniforme, francuski su vojnici masovno umirali od smrzavanja i iscrpljenosti. Glad je bila sveprisutna, jeli su konje koji su ugibali od hladnoće i izgladnjelosti, a zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. No, bez konja francuski su vojnici bili primorani ostaviti teške topove i kola natovarena ratnim plijenom, a osim naoružanja, iza sebe su ostavljali i smrznute leševe svojih suboraca. Zaleđene ceste bile su ledene klopke, a uz sve to, iscrpljenu su kolonu neprestano napadali ruska vojska i odredi Kozaka, ubijajući pri tom nemoćne i sve one koji su zaostajali.
Slom mita o nepobjedivosti
Posljednji čin tragedije odigrao se krajem studenog, pri prelasku rijeke Berezine. Zbog iznenadnog zatopljenja, rijeka je tada bila odleđena, što je bila dodatna prepreka za francuske vojnike koji su računali na mogućnost prelaska preko leda. S druge strane, ruske su snage, koristeći eksploziv, uništile sve postojeće mostove duž rijeke. Uništivši sve vitalne prometne veze, stvorili su nepremostivu prepreku koja je trebala zaustaviti ili barem značajno usporiti francusko povlačenje. Veliku su hrabrost tada pokazali Napoleonovi inženjeri koji su, u nemogućim uvjetima i pod stalnom ruskom vatrom, podigli dva improvizirana mosta, omogućivši tako glavnini francuskih vojnika prelazak preko rijeke. No, kada su Rusi pritisnuli, ti su mostovi spasa morali biti zapaljeni, zbog čega je oko 10.000 vojnika i civila ostalo na istočnoj obali, na milost i nemilost neprijatelju. Bio je to konačan udarac - 5. prosinca Napoleon je, ostavljajući iza sebe prizor potpunog uništenja, napustio ostatke svoje vojske i saonicama pojurio natrag u Pariz, kako bi spriječio državni udar i prikupio novu vojsku. Od gotovo 685.000 vojnika koji su s njim krenuli u invaziju na Rusiju, jedva 100.000 ih je preživjelo, a mnogi od njih su, zbog posljedica smrzavanja i ranjavanja, trajno ostali invalidi.
Pohod na Rusiju slomio je kičmu Napoleonove Grande Armée i srušio mit o njegovoj nepobjedivosti, što je ohrabrilo sve europske monarhije i narode da se ujedine u velikoj koaliciji protiv francuske hegemonije.
Oslobodilački ratovi, 1813. i 1814. godine, koji su postupno oslobađali europske zemlje od francuske dominacije, kulminirali su bitkom kod Leipziga poznatom kao "Bitka naroda", gdje je Napoleon doživio odlučujući poraz. To je rezultiralo i njegovim konačnim padom - bio je prisiljen na abdikaciju i izgnanstvo na Elbu 1814. godine. Nakon njegovog kratkog povratka na vlast, tijekom "Sto dana", godine 1815. uslijedio je i konačan poraz kod Waterlooa, koji je zapečatio Napoleonovu sudbinu. Bio je prognan na Svetu Helenu, gdje je umro 5. svibnja 1821. godine.
Otvori KEKS Pay
Lahko je bilo ruskom caru u to vrijeme pobjediti Napoleona kad u napoleonovoj vojsci nije bilo makrona ursule neMožemovaca i ostalih strašnih boraca u mini suknjama duginih boja tangama i štiklama. Ako danas ta strašna vojska pod vodstvom makrona ii ursule navali na Rusiju ne znam kako će Putin proći.