Od kada postoji novinarstvo i novinarski zanat, postoje i novinari koji bilježe događaje, ali i oni koji znaju prepoznati čovjeka iza informacije. Silvija Romić pripada ovoj drugoj skupini.
Više od tri desetljeća njezin je novinarski rad vezan uz Zadar i zadarski kraj, a u svojim tekstovima često pronalazi ljude i priče koje bi lako mogle ostati nezabilježene. No, zahvaljujući njoj, nisu.
Danas je zamjenica glavnog urednika portala 023.hr, no njezin novinarski put počeo je još 1994. godine, na prvoj godini studija. Prve je korake napravila u Narodnom listu, gdje smo i same prije više od dvadeset godina dijelile redakciju.
Kako je u razgovoru za Fenix-magazin kazala, bilo je to vrijeme bez portala, društvenih mreža i beskrajnog prostora interneta. Za informaciju se moralo otići među ljude, razgovarati, provjeravati i ponovno pitati. Novinar je priču morao pronaći, a ne čekati da mu stigne na ekran.
Danas je vrijeme drukčije, ali Silvija i dalje vjeruje da dobra priča uvijek pronađe put do čitatelja. To je pokazala i njezina nagrađena reportaža o braći Maljić s Premude.
Priča koja je pronašla njih
Silvija i kolega Matija Lipar na Premudu su otišli zbog drugog zadatka. Tamo im je Manuela Škarpona skrenula pozornost na braću Maljić, dvojicu ljudi koji su odlučili živjeti na najudaljenijem otoku zadarskog arhipelaga i ondje uzgajati povrće.
- Ta nam je priča bila zanimljiva u svakom pogledu, i kao novinarima, ali i kao ljudima, kaže Silvija.
Najviše ih je fascinirao vrt koji su braća napravila na otoku koji nema vlastiti izvor vode. Nisu ni slutili da će upravo ta priča osvojiti prvu nagradu na nacionalnom natječaju „Najbolja lokalna novinarska priča“.
- Meni je osobno to prva nagrada u karijeri i stoga mi je to sve skupa imalo i puno veću dimenziju, kaže.
Organizatori su ih pozvali u Zagreb, ali im nisu rekli za koju su nagradu nominirani. Kada je izgovoreno njezino ime, uslijedilo je iznenađenje, a potom i brojne čestitke kolega. Nagrada danas zauzima počasno mjesto u redakciji, a uz plaketu donijela je i put u Strasbourg.
Ipak, Silviji je važnije to što je nagrađena upravo priča kakve voli raditi.
POVEZANE VIJESTI:
Najbolje priče ne moraju biti afere
Silvija ne misli da dobra priča mora biti velika da bi bila važna. - Ne mora to biti nikakvo razotkrivanje nekih afera ili slično, to može biti neka osoba, njegov rad, neka udruga, volonteri, domaća spiza, nešto novo i inventivno i niz drugih sličnih stvari za koje procijenite da ih vrijedi predstaviti čitateljstvu, kaže i.
Upravo je to poveznica između njezina novinarskog početka i onoga što radi danas. Tehnologija se promijenila, ali potreba za pričom nije nestala.
Od Narodnog lista do portala
- Moji prvi koraci bili su u Narodnom listu, najstarijem tjedniku, što je za mene u toj mladoj životnoj dobi bilo nestvarno, prisjeća se.
Iskusniji kolege pomagali su joj učiti zanat, a to je iskustvo, kaže, snažno oblikovalo njezin novinarski pogled. Zanimljivo je i kako se Narodnom listu vratila 2015. godine, tada kao urednica.
U međuvremenu se promijenio cijeli medijski svijet. Nekada je za informaciju trebalo pronaći sugovornika, čekati odgovore i provjeravati podatke. Danas je dovoljno nekoliko klikova.
- Nekada nije bilo ničega osim tebe, tvoje glave i tvojih rečenica koje si nizao i pretvarao ih u članak, kaže Silvija.
Novo vrijeme i brzina objavljivanja priče, kaže, donijela je mnogo, ali je nešto i odnijela.
- Izgubili smo osjet i miris novine koja izađe iz tiska i ti je uzmeš i pregledaš je, vidiš kako je tvoj tekst formiran na novinskom papiru, kaže Silvija.
Ipak, promjenama se treba prilagoditi. Na portalu 023.hr zato uz tekstove rade i video sadržaj, a podcast je postao jedan od prepoznatljivih formata. Silvija je pritom jedno od njegovih zaštitnih lica.
- Podcast je bio najlogičnije rješenje, kaže, objašnjavajući da su dolazili iz medija poput radija i željeli nastaviti taj način komunikacije.
Novinarstvo se mijenja, ali priče ostaju
Portal je donio kraće tekstove i veći pritisak brzine.
- Danas je definitivno drugačije raditi priču nego prije. Portalska forma znači kraću formu članaka, jer nitko više ne gubi previše vremena na čitanje članka na portalu ako je predug, mišljenja je.
Ipak, iskustvo joj govori da dobre priče i dalje mogu pronaći publiku.
- Zanimljive priče i u takvoj formi nađu put do čitatelja, kao što je i ova naša s Premude, kaže.
Na pitanje, što je potrebno za dobrog novinara? Znanje, iskustvo, upornost, znatiželja ili osjećaj za čovjeka, Silvija odgovara.
- Ja bih rekla, sve što si nabrojala, kaže Silvija.
Novinarski posao danas donosi i ružne komentare i uvrede, ali to, smatra, nije razlog za odustajanje.
- Novinar si ne može dopustiti obeshrabrenje, posebice kad zna da ima još puno priča za ispričati, govori.
A što je još uvijek može zainteresirati? - To je jednostavno instinkt, kao neki prekidač koji se upali kad naiđeš na nešto što bi moglo biti zanimljivo.
„Budući novinar“
Na kraju razgovora vraćamo se u vrijeme kada smo Silvija i ja tek počinjale. Što bi danas rekla tim dvjema mladim novinarkama?
Odgovara kroz smijeh: „Promijenite zanimanje.“
No odmah se uozbilji. Kaže da je svoj izbor znala još u srednjoj školi. Postoji, kaže, i dokaz - snimka s mature na kojoj su učenike pitali što žele biti.
Njezin odgovor bio je: „Budući novinar.“ Više od trideset godina poslije, taj se odgovor pokazao točnim.
I možda je upravo u tome najjednostavnije objašnjenje njezina novinarskog trajanja. Tehnologija se promijenila, novine su zamijenili ekrani, članci su postali kraći, a informacije brže. Ali ostala je ona najvažnija stvar – potreba da se pronađe priča. I čovjek u njoj.
Otvori KEKS Pay
