Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 16
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
mirjana Krizmanić:

'Najbolniji je rastanak kada se dijete samo ubije'

Mirjana Krizmanić
Foto: Matija Habljak/Pixsell
1/2
18.03.2019.
u 23:23

Poznata psihologinja Mirjana Krizmanić nedavno je u izdanju V.B.Z.-A objavila “Knjigu rastanaka” i kaže: Svaki je život prepun rastanaka, neke i ne zamjećujemo, a neki su sretni

Svaki je ljudski život prepun rastanaka – malih, velikih, kratkih, trajnih, sretnih, tužnih, bolnih... I upravo tim trenucima naša je poznata psihologinja Mirjana Krizmanić posvetila svoju novu knjigu nazvanu “Knjiga rastanaka”, u izdanju V.B.Z.-a.

Uz vašu novu knjigu pala mi je na pamet rečenica kojom je Arsen Dedić znao završiti svoj koncert. Znao je reći: “Sada se moramo rastati kako bismo se jednom opet sastali.”

Točno. Svaki se dan puno puta rastajemo i sastajemo. No mi te svakodnevne rastanke ne smatramo rastancima. To što se nećemo vidjeti sat-dva ili dan-dva, što je nešto kratkotrajno, ne doživljavamo kao rastanak jer znamo da ćemo se ponovno vidjeti. Ali od malih nogu imamo rastanke koji su konačni. Evo, rastanak od vrtića nekoj djeci jako teško pada jer se rastaju od svoje tete. Rastaju se i od neke djece s kojom neće ići u istu školu. To su trajni rastanci. Onda se rastajemo i od osnovne škole zbog čega neka djecu i plaču jer im je razrednica bila sjajna, prijatelji će im se razići. I tako se cijeli život nižu rastanci: od ljudi, posla, roditelja, susjeda, prostora... I kada promijenite mjesto stanovanja, vi se rastajete od cijelog tog prostora. Znači, tijekom života ima puno rastanaka, ali nisu svi bolni. Ima i onih koji nas usrećuju. Ako živite u lošem braku ili partnerstvu pa dođe do rastanka, to je dobar rastanak jer napuštate nešto što nije dobro i otvarate vrata mogućnosti da ste dogodi nešto dobro.

No, iako žive u lošim međusobnom odnosima ili situacijama, zašto se neki ne odvažuju na rastanak, pa se čini kao da su odustali od sebe?

Ima toga, najčešće zbog odluke da žive u lošem odnosu jer od toga imaju nešto. Često takvi ljudi ne mogu prepoznati što je to, ali nešto sigurno jest. Njima je čak i uzajamno mučenje, ponižavanje, svađanje bolje nego da su sami. I to je njima neki oblik života. Ljudi imaju različite razloge zašto ostaju u lošim odnosima. A trebali bi otići.

Koji nam rastanci idu u prilog, koji nam donose sreću i zadovoljstvo, koje ne treba odlagati?

To je svaki onaj rastanak gdje ste u nekom odnosu – prijateljskom, partnerskom, ljubavnom, može to biti čak i rastanak od roditelja – doživjeli tešku bol ili ponižavanje, vrijeđanje, omalovažavanje vas kao ljudskog bića. Svaki takav rastanak je poželjan i dobar, neovisno od koga odlazite jer, tko god vas ponižava, vrijeđa, omalovažava, hoće vas zapravo raniti, nanijeti vam bol i takav odnos ne treba postojati, iz njega treba izaći. To je onda jedan dobar, oslobađajući rastanak.

Nedavno sam na ZagrebDoxu gledala film Wernera Herzoga “Susret s Gorbačovom” u kojem je Herzog pitao Gorbačova i o smrti njegove žene Raise, a Gorbačov mu je nakon nekoliko trenutaka šutnje samo kratko uzvratio: “Kada je Raisa umrla, umro sam i ja.” Je li smrt voljene osobe najbolniji rastanak koji netko nekako treba preživjeti?

Ne mogu vam to reći jer mislim da je to individualno. Rekla bih vam što ja mogu zamisliti kao najbolniji rastanak, a to je kada se nečije dijete samo ubije. Kad vlastito dijete napravi suicid. Mislim da veće boli od toga nema. Kada dijete umre od bolesti, isto je strašno, no to je viša sila. Ali kada se ono samo ubije, onda se svaki roditelj koji nije izgubio razum ili se bilo kako psihički poremetio mora pitati: “Koliko sam ja tome pridonio?” Iz takve se situacije nitko ne oporavi. Uvijek tada ide samookrivljavanje, uvijek se čovjek pita, ne je li moja krivnja u tome što sam nešto učinio, već – je li moja krivnja u tome što nešto nisam učinio, pomogao ili nisam vidio da se tako ogromna bol nakuplja u mom rođenom djetetu da ono ne želi više živjeti. To si ne možete oprostiti. I to mi se čini najbolnijim. Iza toga je bol zbog izgubljene voljene osobe, neovisno je li to roditelj, brat, sestra, partner... To je jako teško. A ovo što ste spomenuli Gorbačova, to je sigurno tako jer su on i Raisa skladno živjeli desetljećima, to se vidjelo. Naravno da nije točno da je on umro, jer i dalje živi, no pola njega zaista je umrlo, pola njega više nema. Sve te zajedničke uspomene, sretni, radosni i bolni trenuci, nestali su, nema ih više s kim vratiti.

A gdje u kategorizaciji rastanaka smještate rastanak sa zdravljem, kada čovjek shvati da je teško bolestan?

Velik broj ljudi kada se razboli ne doživljava da tu postoji rastanak sa zdravljem. Čak i kada teško obole, ljudi se najprije zavaravaju jer je u njih nada jako snažna. Vjeruju – ja ću ozdraviti, ja ću to pregrmjeti. I s tim se može živjeti. Tada glavna želja postaje – samo da preživim. I ta borba za životom, privikavanje na situaciju, omogućava da se nekako i živi dalje. Ta borba doprinosi da se nešto i čini da se ozdravi. Nije bolest najgora strahota koja se čovjeku može dogoditi.

Znači, bitno je ne rastati se s nadom?

Da, i s uvjerenjem da sa svojim stavom, s radošću prema životu, željom za životom, doprinosite i ozdravljenju. Znači, treba se boriti jer tu se da nešto učiniti. No, kada izgubite nekoga koga ste jako voljeli i s kim ste kroz život išli zajedno, to je onda nenadoknadivo.

A kako izbjeći loše posljedice razvoda?

Čekajte, najprije je važno – kako izbjeći loš razvod. Ako izbjegnemo loš razvod, u kojem ima puno neugodnih stvari, onda su i posljedice manje loše. A to sve ovisi o paru koji se rastaje. Jako mi je žao da ne postoji škola za neću reći sretan brak, već – dobar brak. A trebala bi. Ljudi najčešće oponašaju svoje roditelje pa se ponavlja puno toga što bi se moglo izbjeći. Recimo, u dobrim odnosima uvijek bi trebalo izbjegavati vrijeđanje i uzajamno podcjenjivanje. Zašto bismo se morali vrijeđati? Ako se više ne volimo, ajmo se onda mirno rastati, bez ikakvih kvalifikacija i traženja krivnje jer uvijek obje strane doprinesu tome da nešto više dalje ne ide.

Mnogi su se u našoj zemlji morali silom rastati i od izvora svoje egzistencije, s poslom. Bilo da se radi o otkazima ili propadanju cijelih firmi. Koliko su traumatične takve vrste rastanaka?

Traumatične su ako čovjek nikada nije na to pomislio i na to računao. Ljudi bi svoju djecu trebali odgajati tako da steknu što više različitih znanja, s uvjerenjem da nije dovoljno samo završiti školu ili fakultet, već je dobro, bolje, imati puno različitih interesa zahvaljujući kojima možete steći i različita znanja. A onda, dogodi li se da ostanete bez posla i nađete se u jednoj užasno velikoj praznini prepušteni sami sebi, ako imate dodatna znanja koja negdje možete implementirati, onda je to što vam se dogodilo samo jedna promjena, a ne propast svijeta.

Zbog situacije u našoj zemlji brojni su se, osobito mladi, rastali od svoje domovine. Koliko su političari svjesni pogubnih posljedica tih masovnih rastanaka jer smo većinu tih ljudi zauvijek izgubili?

Mislim da naši političari toga nisu svjesni. Većina političara koji su ovuda prošli od kada sam ja na životu uvijek je svoju djecu slala van na školovanje. Prema tome, oni to ne smatraju rastankom, jer svoju djecu nisu odgajali da znanje steknu u svojoj zemlji ili da vani stečenim znanjem pridonose svojoj zemlji. Odgajali su ih da odu van. Niti je puno njihove djece to doživjelo kao rastanak od domovine. S druge strane, ako netko ima dobro obrazovanje, puno interesa i nikakvu mogućnost da se ovdje uklopi, on će se osjećati neispunjeno. Htio bi pridonijeti, ali ne može. Onda je bolje da ode van pa barem negdje drugdje bude koristan, a ne da ovdje vene, tavori, pati i počne piti, kockati.

Spomenuste pijenje i kockanje. Počela je korizma, to je 40 dana odricanja, rastajanja od nekih loših navika. Često ljudi izdrže 40 dana ne pušiti, ne piti, ne činiti neke loše stvari, ali zašto se onda tim porocima vrate čim korizma završi?

Zato što to nije bila prava motivacija. Bila je samo motivacija da se zadovolji neki vjerski običaj ili vjerska dužnost, ali ne i dužnost prema sebi.

Možemo li se pripremiti na onaj konačni rastanak, vlastitu smrt, rastanak sa životom?

Ne znam možemo li se na pripremiti na smrt, svoju i tuđu. Znate, ako sve ide kako treba, roditelji će umrijeti prije djece, kao i djed i baka. Na to se pripremate, no kada se to dogodi i opet niste dovoljno pripremljeni. To je bol za koju znate da dolazi, i vi se intelektualno, kognitivno, u mislima za nju pripremate, ali je emocionalno to takav bolan udarac da se za njega zapravo ne možete pripremiti.

VIDEO Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj

Ključne riječi

Komentara 2

ZW
zweistein
09:00 19.03.2019.

još samo treba počet pisati horoscope!!!!

Avatar nitko i ništa
nitko i ništa
23:45 18.03.2019.

Ova gospođa je meni ZAKON !

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije