Zašto su ga ubili? Na to pitanje ni danas, u 21. stoljeću, na pragu njegove kanonizacije nema odgovora. Nadbiskup zagrebački kardinal Alojzije Stepinac, blaženik Katoličke crkve, svojom je mučeničkom smrću platio cijenu kojom se jedan politički sustav odlučio obračunati sa svojim neistomišljenicima. Kako vrijeme odmiče, a to pokazuje i ovaj dokumentarni film, odgovor na pitanje zašto su ubili kardinala Stepinca nikako se ne može smjestiti u razumske okvire jer od početka njegova progona i hapšenja, montiranog procesa i zatvorske kazne, trovanja i ubojstva, svima je jasno da se radi o ubojstvu nevina čovjeka, čiji je progon i smrt pokrenuo pogrom Katoličke crkve u Hrvatskoj, hapšenja i ubojstva svećenika, progon i hapšenja vjernika.

Poštivanje čovjeka

– Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke, rekao je prigodom Stepinčeve beatifikacije papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., proglašavajući ga blaženim.

– Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tomu hrabrom svjedočenju, rekao je papa Ivan Pavao II.

Ondašnji komunistički režim procijenio je da će upravo udarom na kardinala Stepinca slomiti duh hrvatskog naroda, vodeći se logikom da, kada se udari na pastira, ovce će se same od sebe razbježati. Komunisti su Stepincu nudili odcjepljenje od Rima, na što on ne pristaje ni pod koju cijenu. Čak ni pod cijenu vlastitog života. Komunistička propaganda zbog toga Stepinca proglašava suradnikom ustaškog režima, optužujući ga za "pokrštavanje" Srba, hapsi ga i na montiranom procesu, s lažnim svjedocima, osuđuje na robiju.

– Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći. Pomagao je i spasio tolike Židove u Brezovici, tolike pravoslavce i pokazao se spremnim i velikodušnim prema komunistima, opraštajući im sve zlo koje su mu nanijeli za vrijeme sudskog postupka. Proces što su ga komunisti upriličili protiv nadbiskupa Stepinca bio je politički proces, upravo kako se dogodilo i s kardinalima Beranom, Mindszentyem i Wiszynskim, jer se htjelo uništiti Crkvu i stvoriti potpuno bezbožnu vlast. Zajedno s Katoličkom crkvom komunistički je režim progonio i Pravoslavnu crkvu. Za vrijeme suđenja nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere – izjavio je protojerej Srpske pravoslavne crkve o. Jovan Nikolić 1993. u procesu beatifikacije kardinala Stepinca.

Međutim, danas upravo iz Srpske pravoslavne crkve dolazi veliki otpor zbog kanonizacije kardinala Stepinca, koja je dovršena, ali je njegovo proglašenje svetim Vatikan upravo zbog želje za dobrim odnosima s pravoslavnim svijetom odgodio do daljnjega.

Svjedočili su mnogi

U kauzi za proglašenje blaženim kardinala Stepinca nalaze se i svjedočanstva mnogih Židova, koje je spasio kardinal Stepinac u Drugom svjetskom ratu, poput onoga dr. Dana Stockammera, koji je kao osmogodišnji dječak, zajedno s majkom i drugim Židovima u Pakracu, odveden 24. prosinca u logor u Staru Gradišku.

– Moj otac je bio mobiliziran pred početak rata i u njemačkom ratnom zarobljeništvu ostao je do kraja rata. Preživio je rat i vratio se u Novu Gradišku. Tamo je radio kao tajnik općine. Kad se umirovio, preselio se u Zagreb, gdje je bio tajnik Židovske općine do svoje smrti 1962. Budući da je otac bio u zarobljeništvu, majka se u ljeto 1941. sa mnom i sestrom preselila u Pakrac, gdje je bila i rođena. 24. prosinca 1941. odvedeni smo u logor. Oko dva do tri mjeseca bili smo u Staroj Gradiški, a zatim smo prebačeni u Đakovo. Kako su bili dozvoljeni posjeti u logoru Đakovo, moj djed poslao je jednu gospođu da nas posjeti. Ona je, kad se straža promijenila, povela troje djece, među njima sam bio i ja, i vratila nas u Pakrac. Novi stražari nisu znali da je ta gospođa došla bez djece. Na molbu te gospođe moja majka doslovno me odgurnula i povjerila njoj.

Nakon nekoliko dana u Pakracu moj djed je odlučio da on sam ode u Đakovo i osobno posjeti svoju ženu i moju majku. On je nosio sobom pakete i pisma za ostale poznate i navodno su neka pisma bila inkriminirajuća. Kad su ga na putu zaustavili da pregledaju dokumente i našli pisma, i njega su odveli u Jasenovac gdje je živio do zadnjega dana, kad se otrovao. Ja sam ostao sam u kući svoje majke sa sluškinjom u Pakracu. Moj otac, koji je tada bio s nama u pismenoj vezi, to je javio svojoj sestri u Banjoj Luci i oni su poslali jednu gospođu po mene i prebacili me u Banju Luku. Njen muž dr. Samuilo Bjelić (bio je Weiss) uskoro je umro. Krajem ljeta 1942. opet smo svi bili uhićeni, moja tetka, njezin sin i moj djed, koji je tada bio 84 godine star; sljedeće jutro kad su došli i kamioni da nas odvedu dalje moj se djed nije mogao popeti na kamion i nitko ga nije htio dići jer se on morao se oslanjati na mene kad je hodao, vratili su ga kući s time da ga ja odvedem kući. Kako nam je sve bilo zaplijenjeno, moj djed i ja smo živjeli kod one gospođe koja me je dovela u Banju Luku iz Pakraca.

Njihovo ime je bilo Ivan i Ljubica Zupančić. Moj je djed umro unutar dva mjeseca. U zarobljeničkom logoru u Njemačkoj, istom dakle logoru, boravili su moj otac i moj ujak inž. Zlatko Neumann. Oni su uredili da me gđa. Zupančić u jesen 1942. prebaci u Zagreb kod zaručnice mog ujaka gđice Olge Rajšek. U njenoj sam kući bio do početka 1945. kada sam prebačen u sirotište na Trešnjevki. U međuvremenu, oko 12. ili 14. svibnja 1943., odveden sam, prethodno uhićen, u zatvor na Savskoj cesti. Gospođica Rajšek otišla je u audijenciju kod nadbiskupa Stepinca s molbom da on intervenira i sljedećeg dana, 18. svibnja 1943. godine, bio sam pušten.

Dogodilo se to na intervenciju nadbiskupa Stepinca. Nakon što sam bio pušten iz zatvora na Savskoj cesti, stanovao sam kod obitelji Rajšek, gdje sam zbog sigurnosnih razloga kršten. Kasnije sam bio prebačen u sirotište na Trešnjevki.

Potvrđujem da je i moja žena Lea Stockhammer rod. Kohn spašena iz logora u Loboru na intervenciju kardinala Stepinca", napisao je u svome svjedočanstvu Dan Stockhammer u Chicagu 27. svibnja 1998.

89

POZVALI VELEPOSLANICU

Milanović izazvao novi diplomatski skandal, negoduju iz Bugarske: 'Duboko smo razočarani'

kod nogometne zvijezde

EKSKLUZIVNO: Prvi pogledajte kako izgleda novi zagrebački stan Joška Gvardiola

VAŽNOST ČISTE VODE

Voda vam ima čudan okus i miris, a kuhalo vam je puno kamenca? Imamo jednostavno rješenje

Besprijekorna kvaliteta

Uz jednu opciju na televizoru gledanje nogometne utakmice je još bolje: Izgled lopte će vas 'izuti iz cipela'

Prije 20 godina obećali su uvesti euro, ali nikada to nisu učinili: “Vlastita valuta pomogla nam je u izbjegavanju recesije”