Naslovnica Vijesti Hrvatska

Može li osveta biti jedini oblik pravde

Religija ima jednu od važnijih uloga kad je riječ o “istjerivanju pravde”
01. svibnja 2019. u 18:21 2 komentara 938 prikaza
Šri Lanka
Foto: Reuters/Pixsell

Religijska situacija u suvremenome svijetu, posebno nakon zbivanja na Novome Zelandu i Šri Lanki, u cijelosti potvrđuje postavku Jürgena Habermasa da živimo u “postsekularnome društvu”, u društvu koje u bitnome obilježava religijsko, u društvu u kojem se religiju uzima kao temeljnu odrednicu najvažnijih čovjekovih identiteta – kulturnoga, nacionalnog, političkog, vjerskog.

Notre Dame KRŠĆANSKA EUROPA Postoji li kršćanski identitet zapadne Europe ili je on mit?

Nakon 11. rujna 2001., nakon datuma koji je prihvaćen kao kamen međaš suvremene povijesti, postali smo svjesni da u svijetu u kojem živimo – unatoč svim pozitivnim posljedicama procesa modernizacije, urbanizacije, sekularizacije i individualizacije – religija ima jednu od važnijih uloga kako u privatnome tako i u društvenom životu, posebno kad je riječ o njezinoj ulozi u “istjerivanju pravde” nakon makar i fiktivno pretrpljene nepravde.

Uvjerili smo se nakon dosta dugoga “sekularnog” vremena ne samo da religija ima veliki potencijal koji može biti iskorišten kako za dobrobit čovječanstva tako i za njegov sunovrat u bezdani ponor nego da su i religijske identitetske matrice na kojima su počivali i izrastali srednjovjekovni vjerski ratovi u Europi – za koje se mislilo da su daleka i nepovratna prošlost – iznova postale aktualne.

Potvrda vlastitog identiteta

Stoga, da bismo dobili makar i skroman uvid u razloge tragičnih događaja na Šri Lanki, potrebno je barem nakratko “zraknuti” u knjigu talijanskoga sociologa religije Enza Pacea “Zašto religije ulaze u rat?” (Zagreb, 2009.).

Ivan Markešić Benedikt podmuklo napao papu Franju jer je reagirao na zlo o kojem je on šutio

U njoj ćemo – zahvaljujući autorovoj minucioznoj analizi religijske situacije na Šri Lanki, u Svetoj Zemlji, Ruandi i na području bivše Jugoslavije – saznati razloge zbog kojih religije budizam, hinduizam, islam, kršćanstvo i židovstvo prihvaćaju biti umiješane u ratne sukobe. Objašnjavajući umiješanost hinduizima i budizma te u najnovije vrijeme islama i kršćanstva u rat na Šri Lanki, Pace ističe presudnu ulogu novoga naraštaja budističkih redovnika koji su prihvatili ideje budističkoga reformizma, pokreta unutar budizma koji je, da bi sačuvao vlastiti identitet, počeo u okupatoru i njegovoj religiji, u engleskome protestantizmu, gledati uzor: vraćanje izvorima, vraćanje fundamentima budizma, uz istodobno buđenje nacionalne, etničke svijesti, svijesti o važnosti vlastitoga jezičnog, kulturnog, religijskog identiteta.

Ne treba stoga čuditi što današnji budistički redovnici pozivaju na sveti rat protiv nevjernika i nebudista, posebno protiv (“uvezenih”) muslimana, a sve radi spasa budizma. Riječ je, zapravo, kao i u slučaju ratova na području bivše Jugoslavije, o odnosu sjećanja, identiteta i religije, o osjećaju kolektivne pripadnosti sakrifikalnome narodu, sakrifikalnoj religijskoj (budističkoj, hinduističkoj, islamskoj, kršćanskoj) zajednici, povijesnoj žrtvi koja je u svoju obranu prolila vlastitu krv.

To naglašavanje vlastite žrtve stvara osjećaj kod pripadnika tih vjerskih zajednica i njihovih poglavara – jer bez njih se i njihova “blagoslova” ništa ne događa – da se treba osvetiti za pretrpljenu nepravdu, a to znači da treba ubiti neprijatelja, onoga koji predstavlja smetnju ostvarenju vlastitog identiteta na svome svetom povijesnom tlu.

Papa Franjo Analiza Papa ni jednim slovom nije rekao mladima da prijave pohotne klerike

Time žrtvovanje, kako navodi Pace, postaje ritualna drama koja predviđa dvostruko usmrćenje: usmrćenje neprijatelja, ali i naroda koji osjeća da ga taj neprijatelj ugrožava. Prolijevanje krvi u tim osvetničkim pohodima za Pacea ima dvostruku vrijednost: “Krv naroda eliksir je dugoga života koji treba pustiti da poteče da bismo ponovno stekli izgubljenu zemlju i čast, da bismo jedno i drugo otkupili”.

Neprijateljeva krv je nešto od čega se trebamo očistiti. Osvetničko usmrćenje drugoga – dakle, neprijatelja, pripadnika druge vjerske ili etničke zajednice – potvrda je vlastitog identiteta.

Primijeniti Isusov zakon ljubavi

Pođemo li od te postavke, sasvim razložnim postavlja se pitanje: je li moguće – unatoč osvetničkim nastojanjima za postizanjem pune pravde – zaustaviti spiralu nasilja u postsekularnome svijetu, u svijetu u kojemu religije imaju glavnu riječ? Odgovor na to pitanje već dvije tisuće godina nudi Isus Nazarećanin.

Papa u Maroku Dijalog za održivi suživot Papa malim katoličkim zajednicama: Niste sami

Nudi ga svojim – za mnoge kršćane modernome vremenu neprimjerenim – zakonom ljubavi. Ponudio ga je, naravno, i papa Franjo tijekom opće audijencije na Trgu sv. Petra u srijedu 24. travnja 2014. kada se u svome govoru o načinima opraštanja neizmirenih dugovanja poslužio zazivom iz molitve „Oče naš“ „Oprosti nam dug(ov)e naše kako i mi opraštamo dužnicima našim“ te naglasio da se sve ne rješava postizanjem apsolutne pravde, “osobito tamo gdje moramo zaustaviti zlo”, kao ovaj put na Šri Lanki.

Što znači da bi umjesto prevladavajućeg zakona osvete “oko za oko, zub za zub” bilo potrebno i na Šri Lanki primijeniti Isusov zakon o ljubavi. Što znači, smatra papa Franjo, da “netko mora voljeti iznad onoga što mu je dužnost kako bi ponovno pokrenuo život milosti“. A to se u ovome konkretnome slučaju odnosi na kršćansku zajednicu na Šri Lanki i u svijetu.

Abu Bakr al-Baghdadi

Roštilj
ZA SVA GODIŠNJA DOBA
Roštilj i kiša ne idu zajedno. Ili?

A1 izdvaja za Vas

  • Ilija_Gregorić:

    Treba sve takve "vjernike" pustiti s lanca jedne na druge

  • Avatar Tračalo
    Tračalo:

    Sve vjere se vračaju u srednji vijek a naročito jedna u ovom članku slabo spomenuta