U Hrvatskoj se više od 20 godina najavljuje reforma školstva, no nijedna Vlada nije imala hrabrosti za značajne rezove u obrazovanju.
Zašto je tome tako, gdje vidi napredak u obrazovanju te što misli o potezima aktualne ministrice, razgovarali smo prof. dr. Ivanom Đikićem, jednim od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu. Iako već više od 25 godina ne živi u domovini, Đikić još ima hrvatsko državljanstvo, više se puta istaknuo kao istinski borac za pravednu, poštenu i uspješnu Hrvatsku.
Ministrica Divjak spasonosno reformsko rješenje pronašla je u uvođenju informatike u 6. i 7. razred osmoljetke. Novi predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak izjavio je da će učenici zahvaljujući informatici i budućem ministarstvu kreativne industrije imati veće šanse od onih u Irskoj ili V. Britaniji. Dijelite li njihovo mišljenje?
Uvođenje informatike hvale je vrijedan angažman ministrice i brojnih volontera uključenih u taj projekt. Međutim, za ozbiljne promjene u obrazovanju to nije dovoljno, kao što nije dovoljno ni otvaranje novih ministarstva ili pak najavljivanje megareformi ili povjerenstava oko kojih se političari već desetljećima nadglasavaju. Potrebno je prije svega povjerenje u stručnjake koji imaju potrebno znanje i žele preuzeti odgovornost za reforme te motivirati mlade za školovanje koje će im otvoriti vrata da izraze svoje talente i na taj način osjećaju zadovoljstvo.
Hrvatski su učenici sudjelovali u četiri PISA ciklusa i sva četiri puta ostvarili su ispodprosječan rezultat u sva tri područja (matematička, prirodoslovna i čitalačka pismenost). Zašto to nikoga ne zabrinjava?
Paradoks je da Hrvatska ima vrhunski talentirane učenike koji osvajaju medalje znanja na olimpijadama iz matematike, kemije, fizike, informatike… No to su pojedinci o kojima se brinu vrlo angažirani i motivirani profesori, najčešće volonterski. S druge strane, prosjek uspješnosti znanja učenika je ispod razine zemalja iz našeg susjedstva. To je žalosno. Uvjeren sam da u tom velikom broju učenika postoji značajan postotak djece koja su pametna, no nisu dobila šansu razviti i pokazati svoje talente tijekom školovanja te su ostala razočarana i bezidejna za vlastitu budućnost. Razgovarao sam s ministricom Divjak tijekom proslave 100 godina Medicinskog fakulteta u Zagrebu o tome da školstvo treba osloboditi zastarjelih programa te profesorima i učenicima u obrazovnom procesu dati više slobode i kreativnosti, ali i odgovornosti kako bi ih se jače motiviralo da zajedno stvaraju nova znanja i vještine.
Hrvatska je vjerojatno jedina zemlja na svijetu u kojoj je na čelu Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije osobno premijer. Miješa li se politika previše u stručna pitanja?
Takvo mikrorukovođenje povjerenstvima od premijera je neuobičajeno. To je više znak nepovjerenja premijera u članove svoje Vlade i stručnjake nego stvarne potrebe za njegovim političkim ili stručnim djelovanjem. Neprimjereno dugotrajnim procesom formiranja ovog povjerenstva izgubili smo cijelu godinu, a deseci tisuća učenika svoju šansu za bolje obrazovanje.
Zbog bivšeg ministra Pave Barišića kojega se optuživalo za plagiranje oštro ste se sukobili s premijerom. Kako ste se osjećali kada je Barišić razriješen?
Za mlade je dobro da profesor Barišić više nije ministar obrazovanja. Nova ministrica Divjak pravo je osvježenje jer je stručnjak čiji je životopis vrijedan ugleda ministrice obrazovanja u Vladi RH.
Dobro poznajete obrazovne sustave Švedske, Njemačke i SAD-a, zemalja u kojima su se školovala vaša djeca i u kojima ste radili kao profesor. Što biste iz svakog od tih modela voljeli preslikati na naš školski sustav?
U Švedskoj me fascinira usmjerenost školovanja na znanje, osobne slobode i učenje ravnopravnosti obaju spolova u društvu. U Njemačkoj me zadivljuje široka baza kvalitetnog obrazovanja, od malih mjesta do velikih gradova, vrednovanje strukovnih škola u društvu slično fakultetskom obrazovanju te posebno pravednost u ocjenjivanju u školama. Razvijanje osobnosti i poštovanje sebe te iskazivanje talenata svakog pojedinca glavne su odlike obrazovanja u Americi. Iskustva moje djece iz Palo Alta u Kaliforniji, gdje smo živjeli prošle školske godine, vrlo su impresivna i mogao bih govoriti satima o tome koliko su unaprijedili svoje znanje, kako je moja kći zajedno s dvije prijateljice napravila i vozila svoj električni auto, kao i brojnim drugim iskustvima koja su tamo stekla. U svakoj od tih zemalja ima i loših iskustava, no njihova se uspješnost temelji na tome da roditelji, građani, gospodarstvo i političari dijele angažman, ali i odgovornost, za obrazovanje i napredak vlastite zemlje.
Stalno naglašavate slobode i zadovoljstvo učenika. Zašto smatrate da je zadovoljstvo djece važnije od programa koji se provode u školi?
Djeca trebaju znanje, kreativnost, slobodu i motivaciju za školu. Sadašnji školski programi su dosadni i učenici često imaju problema u razumijevanju onoga što škola i profesori traže od njih. Nacionalni program obrazovanja treba biti samo okvir za ostvarivanje potrebnih standarda znanja i vještina, koji u isto vrijeme ostavlja učenicima i profesorima u školama slobodu izbora kako će ih ostvariti. Mišljenja sam da bez zadovoljstva učenika nema uspješnog školovanja. Osjećaj zadovoljstva i uspjeha u školi hrani dodatnu motivaciju kod učenika i tada škole postaju mjesta kreativnog stvaranja i znanja. Ocjena 5 u školi ima puno manji učinak na dijete od osjećaja sreće kada dijete nešto nauči, razumije, napravi ili otkrije. Taj fokus na sretno i samosvjesno dijete koje ima neophodna znanja i potrebne vještine predstavlja srž buduće reforme obrazovanja u RH.
Zašto se u Hrvatskoj toliko dugo izbjegavaju provesti reforme?
Radi se o neodgovornosti političara, nezrelosti društva i nedostatku javnog angažmana građana, osobito intelektualaca. No u zadnjih par godina građani postaju sve glasniji i s pravom zahtijevaju bolje obrazovanje za svoju djecu. Drago mi je da se i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović javno angažirala na tim pitanjima te da prenosi svoja iskustva kao učenik/roditelj iz SAD-a, Belgije i Hrvatske i time doprinosi javnoj raspravi. Mišljenja sam da u alarmantnoj demografskoj situaciji (podaci pokazuju da smo samo u zadnjem desetljeću izgubili oko 17% prvoškolaca) promjene u obrazovanju uistinu predstavljaju pitanje dugoročnog opstanka Hrvatske.
Ponosite se Medicinskim fakultetom u Zagrebu koji ste završili s prosjekom ocjena 5,0. Jeste li u kontaktu s kolegama?
Vrlo sam ponosan na Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu jer sam tamo stekao vrhunska znanja. Zahvalan sam svim svojim profesorima na obrazovanju, ali i kolegama studentima jer smo zajedno odrastali i napredovali. Prije desetak dana bio sam na proslavi 100 godina Medicinskog fakulteta u Zagrebu i sreo brojne kolege i studente. Taj skup pokazao je snagu fakulteta pa zahvaljujem dekanu, profesoru Marijanu Klarici, na pozivu. Posebno su me se dojmili studenti s kojima sam ostao razgovarati do iza ponoći. Nakon tog razgovora odlučio sam donirati dvije stipendije u iznosu od 10.000 eura vrijednim studentima medicine za dodatno obrazovanje na Sveučilišnoj klinici u Frankfurtu.
S druge strane, Sveučilište u Zagrebu nikada nije bilo tako nisko rangirano na svjetskim ljestvicama. Kako gledate na to?
To je zabrinjavajuće jer u Zagrebu postoji veći broj vrlo kvalitetnih stručnjaka i znanstvenika koji postižu dobre rezultate na brojnim fakultetima. Njihovi su rezultati očigledno rezultat individualnog rada, a ne sistemskog ulaganja i okrupnjavanja kvalitete. Može li se Sveučilište u Zagrebu do 2024. pridružiti projektu europskih sveučilišta koja ulažu u vrhunske tehnologije, znanstvenu izvrsnost, kvalitetno obrazovanje i međunarodnu prepoznatljivost? Čini mi se da sadašnja uprava Sveučilišta nema jasnu viziju razvoja jer, umjesto rasprava o konkretnim programima, dominiraju teme javnih sukoba uprave Sveučilišta s profesorima, studentima, sindikatom, spominju se i sudske tužbe uprave Sveučilišta protiv vlastitih studenata, ali i Ministarstva obrazovanja i znanosti. Takva kultura sukoba i podjela uzrokovat će samo daljnji pad kvalitete, neuspjeh i izoliranost u europskoj obitelji sveučilišta.
Nemaju sva djeca u Hrvatskoj priliku školovati se u Americi poput Đikićeve ili Kolindine. A ovom prilikom ću pohvaliti učenike Srednje škole Krapina koji su sami napravili simulator letenja!