Andy Green drži svjetski rekord u brzini postignutoj na tlu. Za upravljačem Thrust SSC-a 1997. je jureći pustinjom Black Rock u Nevadi 1228 km/h postao prvi koji je u cestovnom vozilu probio zvučni zid. Thrust SSC, koji su pogonila dva mlazna motora osiguravajući mu potisak od 223 kN, izložen je u Muzeju prijevoza u engleskom gradu Coventryju. Sada Green, bivši pilot mlažnjaka Britanskoga kraljevskog zrakoplovstva koji je letio na Phantomu F-4 i Typhoonu, ima novi automobil kojim će pokušati postaviti još jedan rekord, odnosno srušiti vlastiti. Vjeruje se, naime, da Bloodhound može potegnuti do 1609 km/h.
Na vozilu 192 senzora tlaka
– Bloodhound je za mene kao zrakoplov u vrlo niskom brišućem letu – rekao je Ron Ayers, glavni inženjer aerodinamike na projektu Land Speed Record koji je radio i na Thrust SSC-u.
– Pokušavamo na tlu ići brže nego što je ikada išao neki mlazni avion. Ni jedan mlazni avion nije demonstrirao održivu brzinu iznad 1600 km/h u niskom letu – kaže Green.
Bloodhound se sastoji od tri dijela koja zajedno podsjećaju na Thrust SSC – šasija s pilotskom kabinom, motor i upravljački sklop. Pogoni ga isti mlazni motor kao i Typhoon, Eurojet EJ200. No, on sam po sebi ipak nije dovoljan da pogurne Bloodhound do ciljane brzine pa će se tom motoru dodati norveška raketa Nammo. Vozilo neće imati gume jer bi se one pri takvim brzinama jednostavno raspale. Umjesto toga, napravili su kotače od aluminija koji će gotovo bez otpora omogućiti da vozilo klizi pustinjskim platoom. Bloodhound je prije godinu dana postigao brzinu višu od 1010 km/h, i to za samo 50 sekundi, o čemu svjedoči snimka na YouTubeu. No, gotovo je podjednak problem zaustaviti vozilo nakon što je ono ubrzalo do takvih brzina. Pa je zato osmišljen i razvijen trostupanjski sustav koji počinje aktivacijom zračnih kočnica. Na oko 960 km/h otvara se padobran za koji govore da je jedan od najsloženijih i najnepredvidljivijih sustava u automobilu. Kada Bloodhound uspori na 320 km/h, koriste se prednje disk-kočnice.
Međutim, kritičan je izazov kako vozilo održati stabilnim nakon što probije brzinu od jednog macha. Ayers se oslanja na računala koja su izvela dinamički model, nešto poput virtualnog testiranja u zračnom tunelu. Model je izveden korištenjem 192 senzora tlaka razmještenih na automobilu. Jasno je da se konačni ishod ne može predvidjeti – hoće li Bloodhound doista doseći rekordnu brzinu ili će možda sve završiti fatalno.
Kao testiranje novog aviona
– Već smo probili brzinu zvuka Thrust SSC-om, tako da poznajemo teritorij brzine zvuka. No, sada idemo i dalje od toga, drugim vozilom, tako da ćemo poduzeti sve mjere opreza koje možete zamisliti. Bit će to čvrsto kontrolirani program, svako testiranje na većoj brzini, procjena rezultata, zadovoljstvo budemo li i dalje imali kontrolu, i tako sve dok bez prevelikog napora ne dosegnemo nadzvučne brzine – rekao je Ayers.
Jer, što Bloodhound ide brže, to je upitniji njegov strukturni integritet. Zato je opremljen brojnim mjeračima koji u svakom trenutku mogu signalizirati je li što pošlo po zlu i zaustaviti vozilo.
– Sve se radi kao da testiramo novi nadzvučni avion – kazao je Ayers. Green kaže da su visoka brzina i proces donošenja odluka doista usporedivi s letom nadzvučnog aviona.
– Na neki je način održavanje vozila na tlu na pripremljenoj površini za povoljna vremena i jednostavnija zadaća – zaključio je Green
Čovjek si postavi pitanje - zašto? Koja je svrha?