Djevojačko mi je prezime Brozović. Kako je Vukovar bio nacionalno raznolik, prije rata nije se gledalo tko je tko. U školi, u nacionalno miješanim razredima, svi smo bili zajedno, bez ikakvih razlika. Stoga nimalo ne čudi što smo 1991. i ja i svi mi bili iznenađeni reakcijama nekih razrednih kolegica. Tako mi je jedna kolegica srpske nacionalnosti rekla da će se ovdje nešto događati, da se nešto sprema i da ona odlazi iz Hrvatske.
To se dogodilo malo prije nego što je sve počelo, tako da mi se čini da su Srbi znali što će se dogoditi. U to vrijeme ja sam volontirala u Medicinskom centru Vukovar. Dakle, radila sam kao pripravnica od 15. srpnja 1990. do 15. kolovoza 1991., a nakon toga dobivam stalan posao u bolnici. Dakle, nešto se događalo što nije slutilo na dobro, no prvi pravi šok uslijedio je nakon masakra u Borovu Selu. Rat se zahuktavao. Sve do 14. rujna otac je dolazio po mene i nakon posla me vozio kući na Sajmište. Svakoga dana, bilo da sam u kući ili u bolnici, bilo je neko granatiranje. Stalno smo bježali u podrume. Poslije 14. rujna, kako nije bilo ni sredstava ni načina da dođem na posao i vratim se kući, do pada grada stalno sam boravila u bolnici. Tamo smo i spavali, jeli, živjeli...
'Mladić na nosilima, pitam se gdje mu je ruka, gledam, a ona mu pokraj nogu'
Nakon mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja vratili smo se u Vukovar 1. veljače 1998. godine. Doktorica Vesna Bosanac pozvala me da radim u bolnici, a poslije su došle još neke moje kolegice pa je bilo lakše
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.