Ministar opet mijenja zakon: Sve žene mogu na umjetnu oplodnju

Ne bih htio biti zloban ili zatucan ali zasto one jednostavno ne kupe pudlicu

da se ne bi krivo shvatilo mislim ove bez partnera

Zašto mediji ne pišu o tome kako je novi Zakon o socijalnoj skrbi izglasan u Saboru po hitnoj proceduri, a za što nije bilo opravdanja u članku 159. Poslovnika hrvatskog Sabora? I za što jednostavno nema opravdanog razloga. Koliko je bilo javne rasprave o tome zakonu? - pet dana, dragi moji, pet dana, od 22.02 do 27.02., u odnosu na 155 dana koliko se raspravlja o umjetnoj oplodnji. Pa gdje je tu pamet, gdje je tu demokracija, gdje je tu zaštita ugroženih slojeva društva u vrijeme kada su nezaposlenost i kriza na vrhuncu? Ova Vlada kobojagi hoće biti transparentna i osluškivati glas javnosti, traže komentar na facebook-u, tweetaju i sl., strašno su kao suvremeni i avangardni, a zakone koji se tiču velikog broja građana donose naprečac i u skladu s osobnim afinitetima i animozitetima pojedinih političara.

Ako svaka žena ima pravo na MPO, pitanje je dana kad će Ustavni sud, ako ga ministar Ostojić ne preduhitri, morati to isto pravo dati i muškarcima. I tako MPO prestaje biti metoda liječenja i postaje komercijalna usluga - nabave djeteta - doduše po diskontiranim cijenama. Tržište je veliki izjednačitelj - to je pouka.

Da ne budem krivo shvaćena - ja nisam protiv toga da se omogući potpomognuta oplodnja, smatram to suvremenim medicinskim dostignućem koje treba biti dostupno svima koji žele djecu. To mi je toliko samorazumljivo koliko mi je razumljiva i nečija želja da ima djecu. Ono što mi je neprihvatljivo to je da se ide iznad trenutnih mogućnosti zdravstvenog sistema kao i to da se toj temi pridaje medijska i politička pozornost u daleko većem opsegu nego što to ta tema, u odnosu na druge probleme u zdravstvu, zaslužuje. To me smeta.

Prilikom ustaljenog postupka umjetne oplodnje u epruveti svi se zameci ne prenesu u tijelo žene; neke unište. Jednako kao i namjerni pobačaj to je napad na život tih ljudskih bića... Takvim ponašanjem ljudi se postavljaju na mjesto Boga i, bez obzira da li su toga svjesni, pretvaraju se u gospodare nad tuđom sudbinom samovoljno odlučujući kome dati život a koga poslati u smrt te zatiru bespomoćna ljudska bića.

Ovdje se radi o pitanju savjesti svakog čovjeka - ubojstvo jednog nevinog ljudskog bića, također i nerođenog, predstavlja najteži oblik povrede ljudkih prava. Kako se takvo nešto može previdjeti??!! Upravo previđanje činjenice da se radi o ubojstvu, nemogućnost da see registrira da se radi o zločinu, ta odumrlost savjesti, predstavlja težu bolest nego što je bolest duše koja je ipak sposobna primijetiti svoj grijeh. Tko više ne primjećuje da je ubojstvo zlo, taj je dublje pao nego onaj tko primjećuje da je grešan, jer je udaljeniji od mogućnosti obraćenja – kao uistinu izgubljeni pokazuju se upravo oni koji se prilikom susreta sa Isusom izdaju kao pravednici. Perverzija sistema koji bi trebao služiti pravednosti, a istovremeno učvršćuje vlast nepravde, uistinu predstavlja vladavinu laži koja zamagljuje savjesti ljudi. Noseći stup pravedne politike trebalo bi biti njeno oslanjanje na moralne vrijednosti, i to one moralne vrijednosti koje nisu od nas izumljene, smišljene, već koje su nam otkrivene i koje su jednake za sve ljude – bili oni zdravi ili bolesni, mladi ili stari, rođeni ili nerođeni.

Svatko će se razborit složiti s tim da sve što ide na štetu naravnog zakona, šteti i čovjeku. Tvrdnje npr. da su teški bolesnici na teret društvu i da im je kvaliteta života bijedna, a koje se često navode kao opravdanje za eutanaziju, slične su razlozima Hitlera i Staljina za pokolj nevinih ljudi. Ubijanje nemoćnih, kao što je to ubijanje ljudskih zametaka, ne slaže se s naravnim zakonom. Ako život poštujemo samo uz neke uvjete, onda je moguće svako zlo. Jer tada nikom neće biti zajamčen život, jer svaki možemo svrstati među nedovoljno kvalitetne ili nekorisne, a postavlja se i pitanje koja bi to \"kvaliteta života\" ili kakva bi to „korisnost“ uopće bila dovoljna. Nasuprot tome, ako život smatramo bezuvjetno svetim i nedodirljivim, onda će on biti i zajamčen, pa nitko neće morati strahovati da će mu ga netko proglasiti nevrijednim življenja.

U procesu radikalizacije individualističkih tendencija, „pravo na pobačaj“ i “pravo na ubijanje ljudkih zametaka” se čini na prvi pogled kao jedno od ljudskih prava: „Žena mora imati pravo odlučivati sama o sebi. Ona mora biti slobodna odlučiti hoće li začeto dijete donijeti na svijet, ili će se osloboditi djeteta. I nitko sa strane nema pravo nametnuti ženi svoje mišljenje kao neku obvezujuću normu. Radi se o pravu na samoopredjeljenje, radi se o njezinoj slobodnoj volji.“ Međutim – da li žena ovdjezaista odlučuje o samoj sebi? Ne odlučuje li upravo ona o nekom drugom, ne odlučuje li upravo ona o tome da se drugome ne prizna njegovo pravo, i to osnovno pravo na život, a sve zato što je to pravo na život konkurencija njezinoj „slobodnoj volji“? I tako se može postaviti pitanje: kakvo je u stvari to pravo na slobodno odlučivanje kod kojeg se drugome dokida to isto pravo u samom temelju?

Protivnici MPO-a nisu, kako se kaže, „zaostali“ već predstavljaju najnapredniji i najsvjesniji sloj društva s obzirom na obranu ljudskog dostojanstva. Kod postupka umjetne oplodnje u epruveti svi se zameci ne prenesu u tijelo žene; neke unište. Isto kao i namjerni pobačaj, to je napad na život tih ljudskih bića. Takvim ponašanjem ljudi se postavljaju na mjesto Boga i pretvaraju se u gospodare nad tuđom sudbinom samovoljno odlučujući kome dati život a koga poslati u smrt te zatiru bespomoćna ljudska bića. Zato je u neskladu s moralom ako se hotimično izlažu smrti ljudski zameci dobiveni in vitro. Ti zameci, već samom činjenicom da su proizvedeni in vitro, ako se ne prenesu u majčino tijelo proglašeni su \'prekobrojnima\', izloženi besmislenoj sudbini, bez mogućnosti da im se pruži siguran i moralno dopustiv način opstanka. I samo zaleđivanje zametaka, pa i onda kad se učini da se zametak očuva na životu (kriokonzerviranje), povreda je poštovanja što ga dugujemo ljudskim bićima jer ih se izlaže velikoj smrtnoj opasnosti ili oštećenju tjelesne cjelovitosti, lišava majčinske zaštite i nošenja te ih izlaže daljnjim povredama i manipulacijama.

Trebali bismo ipak skupa razmisliti o tome da je čovjekova sloboda usko povezana sa njegovom voljom. Samo na prvi pogled zalaže se za slobodu onaj koji kaže: „Svaki čovjek ima pravo da raspolaže sa svojim tijelom onako kako on to želi“. Ali takvo shvaćanje slobode se najbolje može opisati riječima Karla Marxa, gdje on veli da će se u budućem idealnom, komunističkom, društvu moći raditi „danas ovo, sutra ono, ujutro će se moći ići u lov, popodne u ribolov, navečer će se moći uzgajati stoka, poslije ručka ćemo ako nam se to hoće eto malo kritizirati, sve već prema tome kako nam se prohtije ...“. Upravo u ovom smislu nepromišljeno prosječno shvaćanje slobode podrazumijeva pravo činiti sve što nam se prohtije i ne činiti ono za što nemamo volje, dakle da naša sopstvena volja treba biti jedina norma našeg djelovanja. Ali – koliko je u stvari slobodna ljudska volja? I koliko je ona razumna? I da li se volja, ako je nerazumna, također može nazvati slobodnom voljom? Npr. da li je razumno smatrati začeto ljudsko biće u utrobi majke nečim, a ne nekim, dakle osobom sa sopstvenim ljudskim dostojanstvom?

Umjesto da mlate praznu slamu i da se rasipaju šupljim frazama, pametnije bi bilo gospođi Pusić gospodinu Rajku Ostojiću da uradi nešto pametno. Ako već spominju pravo, trebaju znati da na njima i na vladi leži odgovornost za mnogo togaa što se tiče istinskog ostvarenja prava, iako jadan narod već niti u snu ne pomišlja da bi mogao doživjeti ikakvu pomoć ili pametan potez od vlasti. Mogli bi se npr. pobrinuti da mlade obitelji imaju mogućnost zaraditi za dostojan život i ishraniti svoju djecu, da imaju mogućnost riješiti svoje stambeno pitanje i da majke nisu primorane robovati svjetskim koncernima radeći u trgovačkim lancima i nedjeljom. Oni je član vlade, nisam ja, nek odu i raspitaju se kako to rješavaju npr. u Njemačkoj i Austriji, ako sami ne znaju.

Gospođa Pusić tvrdi: „ ... ljudi imaju pravo birati način na koji će živjeti“. Imaju li osnovno pravo, naime pravo na život i ljudski zameci, koji su jednako ljudska bića kao i odrasli ljudi? Ili treba dopustiti gospođi Pusić da im u ime „prava“ oduzme to osnovno pravo? Tu je ona na istoj totalitarističkoj liniji kao njezin kolega Rajko Ostojić koji smatra da ljudski život počinje s petim mjesecom trudnoće, a možda čak i tek s rođenjem djeteta. Postoji li nešto što se zove moral? I ako da, na čemu se on osniva? Mi kršćani tvrdimo da se moral osniva na činjenici da su svi ljudi Božija djeca i po tome baštine isto ljudsko dostojanstvo. Ili je tako, ili nije tako, što sad hoćemo?! odlučimo se! Laž je reći: “Sve je istina”. !!!!! A zar stav katoličke većine ne bi trebao biti uvažen?! Diktatura relativizma je prevršila svaku mjeru! Pozivam katolike da se probude i da osmislimo i provedemo kampanju gdje ćemo konačno revidirati i ovaj sumanuti zakon o umjetnoj oplodnji i zakon o abortusu! !!!!!

Gospođa Pusić sama slobodno „bira način na koji će živjeti”. Oslanja se samo i isključivo na samu sebe i na svoju odluku. Sama se stvorila, sama se i rodila, sama se ostvaruje, sama svojom snagom postižeš sve u životu, ii još si k tome uspješna, mirna, sretna i zadovoljna? Nema potrebe u tom smislu komunicirati ni s Bogom ni s ljudima? I nema, dakle, nikakvih strahova, tako živeći, sama sa sobom? Apsolutno samosvojna, individualna, velika?

Sopstvena slobodna volja koja ne vodi računa o slobodi drugih, koja isključuje socijalnu dimenziju slobode, koja ne priznaje da sloboda pretpostavlja razmjenu, dakle i primanje i darivanje, takva krivo shvaćena sloboda ne priznaje Boga, već se oslanja na idole, na lažne bogove. Ljudska sloboda je podijeljena sloboda, suživot svih ljudskih sloboda koje se međusobno ograničavaju i međusobno podržavaju.

Jadan narod koji vode i kroje mu zakone ljudi poput Rajka Ostojića i Vesne Pusić koja je u vezi ove izmjene izjavila: „ ... ljudi imaju pravo birati način na koji će živjeti“. Jel to važi bez obzira na odnosnos prema drugima i društvu? Imamo li mi pravo doista živjeti i ponašati se kako hoćemo? Postoji li nešto što se zove moral? I ako da, na čemu se moral osniva? Ili ako ne postoji, zašto je onda loše vrštiti ratne zločine, ako netko “tako hoće”, ako ga uhvati neka nervoza? Ili zašto je onda loše orobiti banku, ako mi se “tako hoće” i ako mi treba novaca? Po takvoj nezdravoj logici onda, “ako mi se hoće”, “imam pravo” i zamrznuti ljudske zametke, iako su to ljudska bića i kao svatko od nas imaju svoje ljudsko dostojanstvo. I po takvoj logici dalje zašto ne bi, pošto loše radi svoj posao, bilo dozvoljeno i zamrznuti Vesnu Pusić? Lako je uvidjeti da ima izjava koje samo na prvi pogled izgledaju pametno, ali ne mogu izdržati iole suvislo promišljanje.

Postoji li nešto što se zove moral? I ako da, na čemu se moral osniva? Molim Vesnu Pusić i ostale iz vlasti da nam ne nameću svoje moralne stavove. Mi, većinski katolici u ovoj zemlji, imamo ih već. I komunisti su pokušavali nametnuti nam svoju imbecilnu logiku i metode, te nisu uspjeli. Da parafraziram Stepinca: “Oni imaju svoje nemoralne metode, a mi imamo svoje moralne stavove”.

Analizirajmo još malo stav gosođe Pusić: „ ... ljudi imaju pravo birati način na koji će živjeti“. Imaju li osnovno pravo, naime pravo na život i ljudski zameci, koji su jednako ljudska bića kao i odrasli ljudi? Ili treba dopustiti gospođi Pusić da im se u ime „prava“ oduzme to osnovno pravo? Tu je ona na istoj totalitarističkoj liniji kao njezin kolega Rajko koji smatra da ljudski život u Hrvatskoj počinje cirka s petim mjesecom trudnoće, a možda čak i tek s rođenjem djeteta. Postoji li nešto što se zove moral? I ako da, na čemu se on osniva? Mi kršćani tvrdimo da se moral osniva na činjenici da smo svi mi ljudi Božija djeca i po tome baštinimo isto ljudsko dostojanstvo. Ili je tako, ili nije tako, što sad hoćemo, odlučimo se! Laž je reći: “Sve je istina”. !!!!!!!!!! A zar stav katoličke većine ne bi trebao biti uvažen?! Diktatura relativizma je prevršila svaku mjeru! Pozivam sve katolike da se probude i da osmislimo i provedemo kampanju gdje ćemo konačno revidirati i ovaj sumanuti zakon o umjetnoj oplodnji i zakon o abortusu! !!!!!!!!!!

MPO treba dopustiti samo kao način liječenja nepolodnosti bračnim parovima. Sva ova naklapanja o svim ženama koje imaju pravo odlučiti kako će živjeti zapravo su zastranjivanje i cijelo društvo i moralne vrijednosti obezvrijeđuju. Djeci je važno da žive u obitelji, a ne da imaju samo mamu ili ne daj Bože dvije mame!!

Naša zemlja tone sve dublje i dublje u propast. Neka svatko živi kako hoće, svatko ima pravo na dijete ako to želi ima uvjete..... Znači bogati homo parovi imaju to \"pravo\", a moguće da će se siromašnijim obiteljima i uskratitii to pravo. \"Prava\" po mjeri čovjeka? Ili prava po mjeri bezbožnosti? Potrebno je samo malo pogledati u Bibliju i povijest kako završavaju društva koja su sama sebi krojila sudbinu. Onima koji su propadali ionako nije bilo važno što im Stvoritelj poručuje. Hoćemo li pasti na koljena pred našim Bogom i Spasiteljem ili ćemo i dalje dopuštati da \"stvari idu svojim tokom\" nadajući sa da se nas neće dotaći? Svi smo odgovorni za ovakvo stanje stvari.