Merčepov zamjenik je javno sve o ubojstvima ispričao još 1997.

Novinarka je napisala da je Merčep za jedne heroj,a za druge zločinac. Ima i nas,trećih,koji smatramo da je i heroj i zločinac.Naravno,važno je što će reći sud..Isto tako,nema konkretnih podataka o tome koji su to vojni uspjesi njegove grupe.

Drugarica Vlaisavljević taji 17 optužnica protiv Hrvata.Evo što kaže Savo Štrbac prijatelj Jove Yugojosifovića o uhićenju Merčepa i kako se planira ići do Šeksa. http://www.kurir-info.rs/vesti/seks-u-najavi-posle-mercepa-64227.php

Onaj tko je bio u Osijeku,zna da tragovi vode do Sove.Ne spominje se da su i neke policijske jedinice u Osijeku bile formalno pod Merčepom. Naravno da se to u Švedskoj ne zna.

@slavonac, @vaso zar vi očekujete da vas shvati gomila pohlepnog smrdljivog smeća zvana Hrvati? Od kojih je navodno čak 17% visokoobrazovano. Zar ne vidite kako se pohlepno smeće veseli svakom uhićenju čovjeka koji se borio za svoju državu, kako se smrdljivo smeće veseli svakom otimanju od branitelja i RVI-a? Može li čovjek napraviti veću glupost od toga da provede 1 sekundu u ratu za ovakvo smeće? Ne može.

Trebali ste vi gospodo biti u gradu gdje četnici granatiraju danonoćno a peta kolona navodi projektile.U tome su i djeca učestvovala. Osobno sam nazočio priznavnju suradnje sa okupatorom od strane 16-godišnje djevojke i njenog godinu dana mlađeg brata. Sada kao da je došlo vrijeme da se istinski domoljubi moraju uvlačiti u mišje rupe i stidjeti se što su Ustali u obranu Domovine kad je to trebalo.

Zauzeti neko mjesto ,hrabro se borit,spašavati nekoga.....to je jedno.Znam mnogo hrabrih i časnih branitelja,neki su i poginuli nisu htjeli napustiti položaj,hrabri i časni ljudi,slava im i slava svim hrvatskim braniteljima koji su se časno borili i nisu uprljali ruke. U ubijanju žena i djece i ratnih zarobljenika nema časti ni slave,samo sramota... Jer ako neprijatelj kolje civile ,mi ne smijemo,jer se time izjednačavamo sa njime. Bili oni ubojice sa Ovčare ili iz Škabrnje ili oni koji su ubijali srpske ili druge civile... Ne možemo reći da su naši zločini nevažni,nijedan zločin nije nevažan,nijedna civilna žrtva nije nevažna,važna je bar svojoj porodici,jer svačija majka za svojim djetetom plače....

ubiti curicu od 12 godina moze samo zvijer u ljudskom obliku a ne covjek.svima onima koji su sudjelovali u tom zlocinu i svima onima koji su pridonjeli tomu da takvi ljudi prodju nekaznjeno neka presudi dragi bog.neka im se svaku noc vraca slika te majke i curice i neka zive vjecno.

Ne znam što je Merčep radio kroz rat ali sam siguran da to ne zna niti ova priglupa novinarka. Čovjek koji izjavi da je svojom rukom ubio 72 ljudi a mnoge sadistički mučio (izgleda kao da uživa dok to prepričava)) za ovu je novinarku \"umno poremećeni čovjek\" - sa navodnicima kojima je valjda htjela relativizirati tu tvrdnju jer on je i inženjer strojarstva i otac ?!?!?! To je osoba čijoj se riječi vjeruje Strašan je način na koji današnja piskarala koja sebe od milja nazivaju novinari zarađuju svoje škude ....

razočarani SAMO je 17% s višom i visokom spremom,a ČAK je 42% s osnovnom školom i bez nje.Uz još 40% sa SSS iz školstva koje svako malo nešto mijenja. Nije ni čudno što nazadnjačke ideje tako dobro uspijevaju. Vaso Ako nisi shvatio,niste ti i tvoji istomišljenici jedini sudjelovali u obrani države i nemate ekskluzivno pravo tumačiti događaje.Što se tiče ove epizode Merčepove biografije,ako mu se dokaže krimen,povijest će zapisati da je odgovoran za zločine i da je naštetio svojoj domovini.Toliko o domoljublju.

Ako je ovo istina, ako ima istine u navedenom opisivanju \"noćnih obrada\", Merčep (ukoliko se i dalje naziva hrvatskim braniteljem) je stavio ljagu na sve branitelje koji su čista srca krenuli u rat obraniti svoju zemlju, koji su branili sebe, svoj dom, svoju zemlju. Valja odijeliti prave branitelje od par bolesnika koji su uživali u ratu jer su konačno mogli ostvariti sve svoje bolesne maštarije. Fuj

Nije mi namjera braniti zločine - oni se s civilizacijske razine ne mogu opravdati. Međutim, prije nego \'bacite kamen vi koji niste zgriješili\' jer se niste ni borili, samo da vas podsjetim - a tko je služio JNA sjetit će se - da je jedna od doktrina te vojske također bila \'Specijalni rat\' u okviru kojega su po Hrvatskoj posijali jako puno svoji \'suradnika\', bilo KOS-a ili DB-a koji su imali određene zadatke i koji su te zadatke s velikim žarom provodili.. Ne branim zločin, ponavljam, ali netko je trebao voditi računa o tim \"vojnicima u civilu\" koji su bili itekako brojni i spriječiti ih u obavljanju njihovih zadatak... Ovdje priče tipa \'Komšija je inače bio dobar čovjek....\" ništa ne znače, a u tadašnjoj hrvatskoj vojsci koja je izrasla iz narodnog otpora agresiji baš i nisu bile ustrojene službe koje bi imale resurse i znanje za civilizirano \'neutraliziranje\' neprijateljskih operativaca - izviđače, snajperiste, osobe zadužene za širenje dezinformacija i ostalih \'zanata\' iz aresenala zvanog \'Specijalni rat\'... I novinski napisi određenog tona i profila spadaju u taj \'zanat\'.. Problem je što rat kao posebno stanje uvijek privlači psihički nestabilne i kriminalu sklone pojedince, a nije baš bilo vremena za stroge liječničke preglede onih malobrojnih zainteresiranih dragovoljaca za obranu zemlje... Sve te događaje treba osvijetliti iz svih rakursa i promatrati u kontekstu u kojem su se odigrali, a tek onda donijeti poštenu odluku o tome što je zločin a što je bila opravdano ratno djelovanje protiv neprijatelja koji krši konvencije i ratne običaje.... Osobno nisam počinio nikakav zločin niti bi ga tolerirao jer nisam tako odgojen, da ne spominjem da to nije civilizacijski nivo kojeg želim svojoj zemlji.. . Ali, ponavljam, nužda zakon mijenja

Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti "Lijepu našu", a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolić koji danas, jednako kao i Suljić, ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa? Naiđu tako neka vremena kad se dojučerašnji pekari, slikari, pjesnici, dimnjačari i inženjeri preko noći prometnu u hladnokrvne ubojice. Ovo je priča o jednome od takvih ljudi. Na početku ove krvave storije u Feralovoj je redakciji zazvonio telefon. S druge strane bio je četrdesetgodišnji Miro Bajramović, inženjer strojarstva i otac četvero djece. Kasnije će se pokazati da je, osim tih benignih biografskih činjenica, Miro Bajramović po vlastitu priznanju čovjek koji je odgovoran za smrt osamdeset i šestero ljudi, od kojih je sedamdeset dvoje vlastoručno likvidirao. Bio je pripadnik Merčepove postrojbe "Jesenje kiše", prošao je Gospić, Pakračku Poljanu, četiri mjeseca zatvora... Za razliku od nekih svojih suboraca, koji su napravili restorane i dobili Vrhovnikova odlikovanja, Bajramović je odbačen i danas osim, kako kaže, prekrasne obitelji - nema ništa. Želio je preko Ferala podastrijeti javnosti svoju priču, koja u ovoj zemlji sasvim sigurno nije usamljena, ali zato nije ništa manje stravična. S Mirom Bajramovićem smo razgovarali u nekoliko nastavaka (od utorka do petka) na različitim lokacijama. Ono što slijedi je Bajramovićeva priča koju donosimo bez ikakva skraćivanja.....

U Pakračku Poljanu stigli smo 6. listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospića. U prvo vrijeme naš je štab bio u Vatrogasnom domu, a tu je ujedno bio i zatvor. Tad se pojavio nekakav fotograf iz Zagreba koji je slikao naš štab. Nakon nekoliko dana Poljana je raketirana iz zrakoplova i kako su oni za jedini cilj imali Vatrogasni dom, štab smo preselili na kraj sela, dok smo zatvor locirali u osnovnoj školi u selu Međuriću, prema Kutini. Moram kazati da mi nismo samoinicijativno izabrali Poljanu za svoju bazu. Mi smo dobili naredbu da se čuva teritorij oko Pakraca, a kasnije su Boljkovac (tadašnji ministar unutarnjih poslova) i Merčep izišli na teren i složili se da napravimo bazu u Poljani. Naša prva akcija je bila napad na srpsko uporište Kukunjevac, 18 kilometara dugo selo koje smo oslobodili za četiri sata. Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti \"Lijepu našu\", a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolić koji danas, jednako kao i Suljić, ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa? Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikad nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali, kao Munib Suljić. No, mi smo uvijek gledali samo rezultate koje je on postigao, a nikad način na koji je vršio obradu. A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija.

PAKRAČKA POLJANA: PODJELA NOVCA Relativna je stvar koliko smo dugo držali zatvorenike. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli iscrpiti. Većinom smo ih prije ubijanja držali između dva i pet dana. Oni da su i preživjeli,i, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, služili su nam za kopanje grobova, s time da smo im mi govorili da kopaju zaklone za puškomitraljez. Jednom je jedan od zatvorenika, bio je iz Kutine, kazao da mu je to petnaesti ili šesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije da broji nego da kopa. Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak išlo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo čistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su išli neki koji su se nazivali merčepovcima i koji su krali i palili kuće. Takvi su bili Manđeralo, Rukavina... Merčep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novce koje nađemo u njihovim kućama moramo predavati u štab za kupovinu naoružanja. Međutim, Trusić, Merčep, Rukavina zvani Pop i Nedjeljko Posavec su dijelili novac između sebe. Kako to znam? Dan prije ubojstva Pave Mlinarića, jedan na drugog su pucali Posavec i Rukavina, jer nisu podijelili novac na jednake dijelove. Posavec je maknut iz postrojbe, ali mu nisu uzeti novci, a tu nije bilo tisuću ili sto tisuća DEM, tu je bilo mnogo više. Ne bih mogao reći da su u Pakračkoj Poljani vršene masovne likvidacije, radilo se o grupama od sedam do deset ljudi. Zapravo, sve je ovisilo koliko se ljudi nalazilo u zatvoru. Ponekad smo znali likvidirati u kućama, a kuću potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je puno takvih kuća, najviše u selu Bujavici. U to je vrijeme bilo ovakvo razmišljanje: ubij Srbinu dijete, jer on niče na minus dvadeset. U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji očevi, braća, djeca... Ne, djecu nismo ubijali, osim što je Suljić ubio Aleksandru Zec. Ja sam u Voćinu na svojim rukama spasio devetnaestero djece. Da sam ubijao djecu, ja svoju malu kćer nikad ne bih mogao u oči pogledati. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je prošlo i desetak žena. Osim Marine Nuić, sjećam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubačena među nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kući nađen snajper. Osim te starice sve su ostale žene silovane pa ubijene. To je istina. Moje je duboko uvjerenje: da nije pobijena obitelj Zec, ništa se ni dandanas ne bi znalo o Pakračkoj Poljani. Bio je to glavni ključ i glavni razlog da se na jedinicu gleda kroz drukčiju prizmu. A Pakračkih je Poljana u Hrvatskoj bilo jako puno. Za mene je samo jedno nepojmljivo - zašto od obitelji Zec čine karizmatične osobe? Jako se dobro zna da je Mihajlo Zec radio za protivničku stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac i premda je pokušavao pomoći Hrvatskoj vojsci. Činjenično stanje je takvo da smo mi čuvajući punktove u selu Dobrovcu kod Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov brat, svake noći iz Subotske vraća doma spavati. I mi smo ga jedne večeri sačekali u njegovoj kući u Dobrovcu. Možemo razgovarati na koji smo način mi vršili operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni - tu se batinalo, maltretiralo, iznuđivalo se priznanje na bilo koji način. Tada je on nama priznao za svoga brata Mihajla, što i za koga on radi. Kad sam došao u Zagreb, dao sam zapovijed da se privede Mihajlo Zec, a ja sam tu zapovijed dobio od Tomislava Merčepa. Nama je Mihajlo Zec više vrijedio živ nego mrtav. Ali onda se grupi koja je trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne po zapovijedi, priključio Munib Suljić, koji je te večeri bio nadrogiran i pijan. Ja sam Siniši Rimcu rekao da samo u slučaju otpora privođenju likvidira Mihajla. On je pokušao bježati, Rimac ga je pustio (premda je meni nepojmljivo da mladić od 19 godina nije mogao sustići jednog takvog čovjeka i savladati ga, ali dobro, možda je sve to bio trenutak) i onda je pucao u njega. Tad se iz jednog plavog kombija bez registracije, jer smo mi u privođenja po Zagrebu išli u neobilježenim uniformama i autima bez registracija, pojavio Munib Suljić koji se vratio po malu Aleksandru i po gospođu Zec. Najprije ih je odveo u hotel Panorama, odatle na Sljeme i tamo ih likvidirao. Neki dan je u Nacionalu izišao Suljićev demanti da on to ubojstvo nikad nije priznao. Točno je da je Suljić po uhićenju sve ispričao, sve priznao, te je s djelatnicima Policijske uprave iz Đorđićeve otišao na Sljeme i pokazao grobove. I tad je priznao da je on učinio likvidaciju. Najžalosnije je što je on prijetio Nebojši Hodaku-Ćeni, Igoru Mikuli, Siniši Rimcu i maloj Snježani Živković iz Gospića te natjerao Mikulu da ispali dvadeset metaka u malu Aleksandru i gospođu Zec. Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da zakopavaju leševe. Samo su zbog toga oni umiješani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi javno priznao: \"Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u drugo me ne miješajte.\" To je istina. Danas se od Mihajla Zeca čini nekog heroja i govori se da je on uzaludno poginuo, a da se ja nešto pitam, da ja tiskam nekakve novine, ja bih više pisao o Marini Nuić, jer je ona nevino poginula.

Vorosmart, \"....To je značilo da smo pokušali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol, kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a too radite uglavnom po genitalijama i očima. Postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, čovjeka ne može ubiti, ali stvara neugodu... Otvorene rane posipali smo im solju i octom, nismo dopuštali da prestanu krvariti... Kada se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kada na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo!\" ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ja sam o ovome govorila. svatko tko je ovo činio (ako je činio) a naziva se hrvatskim braniteljima, baca ljagu na sve koji su branitelji bili. Ukoliko je laž gore citirano, onda netko treba i te kako odgovarati za iznošenje ovakvih neistina.

UBOJSTVO MARINE NUIĆ Tko je nju ubio? Imenom i prezimenom? Igor Mikula. Po naređenju Džemala Peleša, bivšeg portira u Zagrebačkim transportima. Bilo je improvizacija o pokušaju atentata na Tomislava Merčepa, koji je u to vrijeme ležao u bolnici Rebro. Malaala je devetnaest puta silovana od strane Muniba Suljića i likvidirana. Ništa nije rekla, njezine riječi su bile ovako: \"Miro, neka me ubiju odmah.\" Ja vam mogu pokazati grob Marine Nuić, jer njezini roditelji još ne znaju gdje je ona sahranjena. Mjesto se zove Janja Lipa i nalazi se odmah do Pakračke Poljane. No da se vratimo na to zašto je ona ubijena. Branko Šarić Kosa, Mikula, a mislim i Rimac i Ćeno, čuvali su Merčepa u bolnici, znate ono, stajali su ispred vrata, jer je Tomislava dnevno posjećivalo oko dvjesto ljudi. Tada je netko pustio informaciju da Merčep treba dobiti kemijsku olovku od Marine Nuić i da će ga ta olovka ubiti. Načinjena je obrada kemijske, kemijska ko kemijska. Marina je došla s rječkom postrojbom i bila je, Bože moj, ta djevojka je bila s nama pet dana u jedinici. I večer prije svega toga u Pakračkoj Poljani ona mene zove i veli mi, svjedok je Franjo Nemet, da se nađemo u \"Domovini\", a to je bio jedan dućan u kojemu se i pilo. Nađemo se mi na pivu u tom dućanu. Te je večeri imala tako prekrasnu kosu, ravnu, do pola leđa, ali ravnu, kao konjski rep, boje mahagonija. Merčep je prije toga ranjen na Lovskoj, Riječani su zakazali, pa smo upali u okruženje, Čazmanci su tu poklani. Dugo me je gledala i onda mi kaže: \"Kad će ovaj rat završiti i šta nas još čeka?\" Ja sam joj rekao ovako: \"Marina, nas čeka samo sutra i ništa više, a doći će taj dan.\" Nakon toga je ona bila privedena, ja nisam ni znao da će se to dogoditi, smjestili su je u naš pričuvni zatvor u Međuriću. A koje je batine tamo dobila, a bila je žensko... Volio bih stupiti u kontakt s Marininim roditeljima, jer sam i ja otac i volio bih znati sve o svome djetetu. Marina je u našu jedinicu došla skupa s još dvjestotinjak Riječana, jer smo mi tada imali dosta problema s ljudskim kadrom. Bilo je tada u Zagrebu puno boraca, ali su oni uglavnom ratovali za šankom, a kad je trebalo ići na teren malo se tko odazivao. O nama se već dosta bilo čulo, da mi uglavnom čistimo i imamo direktne duele s četnicima, da smo pedeset metara ispred prvog tenka i jednostavno da se ne izmotavamo. Išli smo na Lovsku, nas 32 smo upali u okruženje, ali smo računali da dvjesto Riječana ide 500 metara iza nas i ako svaki od njih ispali samo po metak, izvući ćemo se. Međutim, kad su oni čuli da je nama uništen prvi tenk, oni su se okrenuli i pobjegli natrag. Nekako smo se izvukli i našli smo Riječane osam kilometara iza nas. Pobacali su oružje i mi smo ih drugo jutro vratili za Rijeku, jer nam takvi nisu bili potrebni. Ali između svih njih ja sam izabrao njih desetak koji su zaslužili da ostanu. Tako je ostala i Marina i danas mi je žao što je nisam vratio. Bila je tako nevina, nije znala ni plakati, samo je suzila. Njezino ubojstvo nije naređeno imenom i prezimenom, nego je kazano da se zatvor očisti, a to je značilo da se zatvorenici likvidiraju, među njima i Marina. IZDAVANJE ZAPOVJEDI Demantirao bih riječi Ivana Vekića iz prošloga Ferala. On laže, on je sve znao. Ja mu mogu reći koliko je naša jedinica dobila naredbi od njega. On bi rekao \"od vas tražim da napravite to, to i to\". Nikad se nismo vratili da nismo izvršili zadatak, a najviše se radilo o likvidacijama. Njegova je zapovijed da se ubije Miloš Ivošević, a zbog njega je trebao biti ubijen i jedini preživjeli Srbin iz Poljane Stevan Brajanović. Nije, kako Vekić tvrdi, postojala Merčepova i Mikina bojna. Mika Cvitanović je preuzeo jedinicu nakon što ju je 30. siječnja 1992. Merčep razdužio, te su oni priključeni Prvoj gardijskoj brigadi. Tada je Mika napravio nekakve oznake da je to Merčepova i Mikina bojna što je Merčepa iznerviralo. Naša se jedinica zvala \"Jesenje kiše\". Ponavaljam, Ivan Vekić je sve znao.

Koliko god ovo zvučalo nemoralno i neljudski, ali je pitanje da li bi se Hrvatska obranila da nije bilo zločina sa hrvatske strane. Informacije se ne dobijaju na lijepe riječi. Problem kod Merčepa i njegovih ljudi je taj što su u rat ušli iz koristoljublja. Oni su bili kriminalci i ološ puno prije rata. Oni su ubijali sve, ne samo Srbe, već sve koje su mogli opljačkati. Kao što rekoh, upoznao sam dosta aktera ove priče i naslušao se priča o Suljiću, mikoli, Rimcu i Bajramoviću i vjerujre mi, to nisu ljudi. Oni su stvarno otišli u rat ubijat iz zadovoljstva i krasti bez straha od kazni. Ali kao što sam rekao, rat nije sport i nije ništa moralno i ne možete očekivati da se poštuju neka napisana pravila. Poštivanjem napisanih pravika se gube ratovi.

zeitgeist , slažem se..no valja znati mjeru. upravo i po načinu borbe, hrvatska vojska se razlikovala od četničkih zvijeri. zato se valja ograditi od ovakvih izroda...i javno osuditi.

TOMISLAV MERČEP JE MAJKA TEREZA ZA: ARKANA MILOŠEVIĆA KAPETANA DRAGANA MILANA MARTIČA ŠLJIVANĆANINA MRKŠIĆA KARAĐIĆA ŠEŠELJA..........I JOŠ DUGI NIZ ŠTA NAS PUPOVAC,PUSIĆ,PUHOVSKI ONDA NISU ZAŠTITILI KAO NAROD NA NEKI HUMANIJI NAČIN? TOMISLAVE TI SI BIO HRABAR KAD SU DRUGI PIŠKILIBAR KAD SU DRUGI PIŠKILI U GAĆE OD STRAHA....TI SI BIO ODGOVOR NA OVU STOKU KOJA NAS JE HTJELA ISTRIJEBITI NA NAŠOJ RODNOJ GRUDI... SRBI MILOST NISTE PRUŽALI(Škabrnja,Osijek,Dubrovnik,Sisak;vukovar;vinkovci,Karlovac.....) ZAŠTO JE ONDA TRŽITE NA SVOJOJ KOŽI?????

5533 Nemoj misliti da opravdavam zločine, ali u ratu stvarno nema morala i ljudskosti. Meni nikada nija bila jasna ženevska konvencija, prema toj konvenciji ispada da je rat sport. Rat je odvratna stvar u kojoj pogibaju najviše nevini. I tvarno saumnjam da li bi obranili Hrvatsku da nije bilo zločina. Naravno da se ne može izjednačavati sa srpskim zločinom koji je bio temeljna strategija u postizanju srpskih ciljeva. I ponavljam, ovo šta su radili Merčep i ekipa, nema veze sa obranom Hrvatske, već samo sa vlastitim koristoljubljem. Njima je rat legao kao budali šamar i oni su ga iskoristili isključivo za vlastite potrebe. To što su igrom slučaja bili na našoj strani, ne znači da trebamo opravdavat ubojstva iz koristoljublja i(li) zadovoljstva. Čuo sam priču o ubojstvu obitelji Zec direktno od Suljiča i stvarno takvi ljudi ne zaslužuju se ni roditi, a kamoli živjeti.