Da gorčina nužno ne mora biti mjera kojom se mjere razmjeri neke nepravde, pokazuje primjer Marka Danona, Zagrepčanina dijelom židovskog podrijetla, koji je upravo u vremenu, kada se gorčina oko otezanja s dovršetkom kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca prelila preko svojih rubova, došao do nekih posve novih otkrića, koja su sve one koji vjeruju u Stepinčevu svetost u tome još više utvrdile.
Marko Danon nije ni povjesničar, ni “crkvenjak”, nego poduzetnik, u kojemu je jedna mala životna nepravda pobudila želju da ispravlja one veće. Naime, silno ga je naljutilo kada je ime svoga oca pronašao na popisu židovskih žrtava jasenovačkog logora, što je bila notorna laž, jer mu je otac preminuo 1969. i sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju. Počeo je istraživati kako je njegov otac i njegova obitelj sa židovske strane preživjela rat i put ga je doveo do Židovskog muzeja u Beogradu, odakle su mu, između ostaloga, nakon sasvim jednostavna upita, došli dosad neobjavljeni dokumenti da je Stepinac tijekom rata u Bolnici sestara milosrdnica spašavao zagrebačke Židove.
Stepinac je, kako je otkrio, to mogao činiti, jer je bolnica bila pod crkvenom upravom, tj. sestara milosrdnica, pa ustaška vlast (koja je Židovima branila liječenje u državnim bolnicama) nije imala ingerencije nad njom. Isprva je postojao dogovor između Stepinca i Židovske općine Zagreb o slanju bolesnika uputnicama i podmirivanju troškova liječenja, no nakon 1943. i hapšenja zagrebačkog nadrabina, Katoličke crkva o svome je trošku držala Židove u bolnici Sestara milosrdnica. Neke od njih čak godinama! Što govori da to nije bilo pravo liječenje, nego skrivanje ugroženih i spašavanje njihovih života.
To Danonovo otkriće došlo je u jeku kampanje koja se vodi protiv dovršetka kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Razmjeri toga otkrića su međunarodni, pa se za njega zainteresirala i američka i izraelska vlada, a otvorio se i put prema Yad Vashemu. Javnosti posve nepoznati dokumenti i podaci bacili su posve novo svjetlo na jedno mučno ratno razdoblje, a još više na držanje zagrebačkog nadbiskupa Stepinca u ta olovna vremena, kada je kroz bolnicu prošlo 260 Židova, a od njih 72. spašeno je i preživjelo rat.
Je li to mnogo ili malo spašenih života? To pitanje Stepincu nabijaju na nos njegovi kritičari, koji kažu kako se nije dovoljno angažirao i spasio još više ljudi, što je apsurdan argument, jer upravo “liječenje” Židova u bolnici Sestara milosrdnica otkriva koliko je to bilo opasno i za samoga Stepinca i za redovnice koje su upravljale bolnicom i njezine liječnike, koje bi Pavelić sve posmicao da je ušao trag njihovoj raboti.
Otkriće Marka Danona tako ulazi u red onih pothvata koji ne samo da rasvjetljuju povijesne tmine i nepoznanice, nego i razbijaju gorčinu vremena u kojemu živimo i zlokobnom cerenju nad sudbinom Stepinčeve kanonizacije poručuju da je svaka nepravda kratkoga vijeka i da istina kad-tad ispliva na vidjelo.
Iako je dovoljno pogledati Katolicki list iz travnja 1941. i citati s kakvim oduševljenjem Stepinac pozdravlja nacifašisticku instalaciju ustaša i Pavelica na vlasti u Hrvatskoj i to nakon donošenja zakona koji Srbe i Židove pretvaraju u gradane drugog reda Nekoliko dana poslije izlaska Katolickog lista ustaše donose i tri rasna zakona te odredbe o prekrštavanju a što ce Stepinac popratiti nalogom da se po svim župnim crkvama ima održati hvalospjev...Doticni je odgovoran za smrt 3427 djece u tri iskljucivo djecja logora,jedina u svijetu, u Jastrebarskom koja su bila pod upravom Kaptola dakle i Stepinca..