Uzroci, a ne posljedice. Takav bi redoslijed trebao biti u rješavanju krupnih društvenih problema. No to bi značilo dodatne otegotne okolnosti – moralo bi se djelovati. Kada raspravljate o posljedicama, možete to činiti u nedogled, u krug, zvučati jako pametno, odlučno i operativno, ali iza svega toga, osim pustih rečenica bez stvarnog sadržaja i akcije neće se nitko pomaknuti s mjesta. Rasprava o posljedicama osigurava nam kontinuitet zabavljanja javnosti istim problemom sve dok se taj problem ne vrati kao bumerang i ne razbijena nam njušku. Što nije rijetko. Gledam ovog tjedna dokumentarac o SAD-u kao naciji oružja. Sjajna priča o zajednici koja je demokratičnost i slobodu utemeljila na ropstvu i genocidu nad Indijancima i koja i sada pravo na metak u cijevi u velikoj mjeri smatra načinom života i elementarnom zadaćom pojedinca u obrani društva. Milijune komada prodanog oružja mnogi vide kao glavni razlog sve češćih i sve manje šokantnih masovnih pucnjava i pokolja u toj zemlji, čak i kad broj nevino ubijenih dosegne nekoliko desetaka, čak i kad to budu škole, šoping-centri, gay klubovi, čak i kad su to crkve, džamije ili "samo" ulice. Jer, kad već lako možeš kupiti pušku, mitraljez ili običan pištolj, zašto ga ne isprobati na živoj meti koja još k tome ne može uzvratiti. Slično je s lovom. Pogotovo onom engleskom, "sportskom" verzijom, u kojem dostojanstvenici na konjima, s čoporom razbješnjelih pasa ganjaju jednu lisicu. Što je tu sportski i što je tu zabava, nikad mi nije bilo jasno, kao što mi nije jasno zašto nitko u masovnim ubojstvima širom Amerike ne vidi suštinu – društvo pritišće ogroman potencijal nezadovoljstva, nesreće i frustracije. Ma svašta, reći će mnogi, čime bi to gospodari svijeta mogli biti frustrirani? Nemojte SAD doživljavati iz rakursa vladajućeg sloja, iz perspektive strateške političko-vojne dominacije, nego ga pogledajte kroz oči čovjeka koji nema ni jedan elemenat zdravstvenog osiguranja, a takvih je na desetke milijuna, koji je u škripcu hipoteka, koji je ostajao bez poslova zbog krize 2008. godine, zbog pandemije 2002. i zbog autsorsanja industrija u toplije krajeve. Bijes koji se nakuplja u gubitnicima kapitalizma nije socijalno definiran jer je desetljećima usađivani strah od komunizma doveo do toga da čak i stidljivi pokušaj uvođenja kakve-takve zdravstvene zaštite najzadrtiji i najgramziviji proglašavaju boljševizmom. Doda li se tome neprekidno "futranje" avetinjskim migrantima, teroristima, radikalnim ljevičarima, crncima neradnicima i meksičkim ilegalnim agresorima dolazi se do zapaljive smjese kojoj će laka nabava oružja biti samo olakotna okolnost u pražnjenju nagomilanih iracionalnih strahova i objektivnih proizvedenih problema. Nezadovoljstvo se ne valja ulicama, ne troši u socijalnim prosvjedima i ne prazni u štrajkovima, nego zabljesne u pojedinačnim ubilačkim izljevima zbog kojih se onda svi čude, molitvene zajednice se licemjerno grle i mole u krug, političari se bijedno skanjuju nad prolivenom krvlju i možebitno izgubljenim glasovima, a masa se tupo otputi u separe svog jada i odglavinja do novog pokolja nadajući se da će izbjeći metak koji im sudbina nije trebala namijeniti. Nedavno je u hrvatsku školu ušetao čovjek s mačetom ili sličnim oružjem, a to što nikoga nije povrijedio ili ubio ne može nas činiti ni mirnijim ni zadovoljnijim.
"Civilno društvo tako je ustrojeno da se nekolicina ljudi ističe bogatstvom, položajima i znanjem, a većina je osuđena na anonimnost, neznanje i siromaštvo", zapisano je i premda se ovakva organizacija čini nepromjenljivom, ona je toliko krhka da je može uzdrmati naizgled nevažan, trećerazredni događaj. To neće i ne mora biti masovni pokolj, ali kao društvo u ovom stadiju dekadentne degradiranosti moramo na njega računati.
Otvori KEKS Pay
