"Loše za odnose s RH ako Gotovinu oslobode zbog nedostatka dokaza"

Sinatra@ Neverujem da tako rado o tome turci pricaju jer ih jos uvek boli nedobiti ono sto su hteli.A cini mi se da i vi tome malo pripadate jer su turci i u Sibeniku,Zadru,Splitu,Osijeku,Vinkovcima od 1594 do 1853 harali ,a reci mi kako se zvao Zadar za vreme turaka ISLAM.

Bio sam 72 dana u zemunici U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje. Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gde su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlačen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni a njihova tijela su se lagano raspadala. Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti. Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija. Ne mogu opisati taj jebeni strah Došla je večer a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smijestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj jebeni strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam. “Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca. Nato stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir a stražar reče da sam to ja. Kada me major ugleda reče mi naglas “Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!” On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti. Isprao sam smrad i krv sa sebe Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako a stražari

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput ima reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne dešava. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane. „Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila. Prvo su počistili stol a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola a četnici udaraju po leđima. „Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih. Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu. Sada sam ja na redu Sada sam ja na redu. Dragan stane ispred mene i reče:-Tebe ću ja osobno. Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi- viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju. A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno. Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“. Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima. Izdere se na Dragana: -Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika? Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije. Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu. KPD -Sremska Mitrovica -Posebna prič

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savijest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju. Tada stražar objasni: -Ovo vam je novi. Ti mu zenga objasni pravila. 1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu, 2. nemaš nikakva prava na lječnika jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak, 3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži-smije se stražar. Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta. Preživio sedam puta streljanje Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio

@h W_P38 Pozdrav veteranu,izvornom domoljubu.Nadam se da vam je intelektualna elita na istoj razini kao i h W_P38

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi - Ej, hoćeš vode ili ne? Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud. Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim” Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata. Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispriopvijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!” Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi. Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano. Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu. Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol. Sjeo je i rekao: -Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija- kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas. Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka. Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu. Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite,poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2.gardijsku brigadu \"Grom\", ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“. –Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire. Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla. Ježim se i brišem suze kad se sjetim. Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?” Dragan mirno odgovori: -Ne još njega jer On je i dalje čučao na podu… on je moj. Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Psuje mi mater ustašku Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji. To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem ( mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga!!! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvideli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu. Na red su doša sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike. -Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?- Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D..... V..........-poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju ,te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vuči van iz čelije,vukli su me kao vreču smeča po hodniku po stubištu, neznam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama,pritom me udarali palicama , udarali čizmama i po tjelu i po glavi,vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra ,te pri vožnji nastavili i udarati šakama ,tako das sam izgubio svijest . Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest. Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.

Kako da vam pričam a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post.... Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji... Zarobili su me toga jutraa i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande. bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane. Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište. Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama. Što je to: ironija ili sudbina? Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

@h W_P38 Zar se ti nisi odjavio,otkud opet tu.Guzu peru vaši dragi i jedini šifta..,a i da je perem zašto u Drinu?Na sred srpske teritorije.Može recimo na Savi gde god poželim sa svoje grude.Da se savijem uhvatim za opanke ii okrenem vam guzu.Lep vam pogled preko Save

kursula A vjerojatno onda imaš u svojoj kućnoj zbirci pornića i snimke masovnih silovanja koje su tvoji drugari radili. Da si srbin to znamo, ali da si ljiga to si sada i sam napisao.

25.02.2010. u 10:59h kursula je napisao/la: Iskidao sam se od smeha na dosad napisano. ti rata nisi dozivio,valjda si se onda jos visio na djecjoj ljuljacki ili se igrao u pijesku...da si ga dozivio,ISKIDAO bi se od nocnih mora...

MNOGO BRE ZAGREBAČKI SRBA.... kuhaju partizanski grah u tudjim stanovima....

ovim Srbima na nasem forumu bi VL trebao uvesti pretplatnicku tarifu..za svako napisano slovo 10 kuna...onda bi brzo odpizdili u otadjbinu..

@qm Ja nečitam vesti iz Hrvatske a vi nemojte čitati iz Srbije i nećemo se sretati.Nismo mi krivi što VL toliko forsira ovdašnja dešavanja.

poirot... ja citam vijesti sa vasih e-medija...medjutim,ne komentiram na vasim portalima,nemam potrebe za to....u tome je razlika izmedju nas... sto se VL-a tice,ja to interpretiram odprilike Panem et circenses...

poirot:Ja nečitam vesti iz Hrvatske a vi nemojte čitati iz Srbije i nećemo se sretati.Nismo mi krivi što VL toliko forsira ovdašnja dešavanja malo cudna kontradikcija,pa kad ih ne citas,sta onda radis ovdje?

preko 400 komentara!!!!! ako zelis popularnost u Hrvatskoj dovoljno je da si Srbin!!!!!

gm@ pricas gluposti,ne mogu da dodjem na red na Blicu koliko vas ima,prepoznace se mnogi ,brisi i ovo admine.