Kada se god u politici dogodi "nešto važno", a što tzv. obični ljudi ne zapažaju, pojave se stalno budni "politički analitičari" koji odmah mudro pouče o čemu je zapravo riječ. Pa su se sasvim očekivano pojavili i poslije svađe Ive Sanadera i Ivice Račana. U ovisnosti o stupnju osobne sklonosti ili nesklonosti, svađa je protumačena i kao sukob autokratskog i demokratskog, uglavnom kao sukob autokratičnog "velikog Ive" i demokratičnog "malog Ivice".
Premda je većina "političkih analitičara" stala na Račanovu stranu, i ta većina i preostala manjina složile su se da je cijela ta javna galama "zbog prijevremenih izbora"! Ako bi se ostvarile sinteze, analize i paralize naših političkih astrologa i meteorologa o izborima, bilo bi zanimljivo ne samo tko će pobijediti, nego i tko će ih preživjeti.
Kod nas stranke mogu opstati samo ako udovoljavaju nekim optimalnim granicama rasta. Kao što postoji njihova gornja granica rasta, postoji i donja. Prerastu li gornju rune se. Spuste li se na donju životare. Kada je HDZ prerastao samoga sebe, a u njemu još bilo toplo, ali već pomalo zagušljivo, iz njega su svoje kapute morali pokupiti stranački prvoborci Manolić i Mesić. Poslije su kapute odlučili uzeti Vesna Škare-Ožbolt, Mate Granić, Hrvoje Šarinić i ostali, koji su (se) do tada bezuspješno uvjeravali da im je u stranačkom imenu od topline zajednice uvijek bilo važnije demokratsko.
Vidjelo se i prije, no danas sasvim, da ih je bilo premalo da njihov DC ne dođe na rub opstanka, tj. ne padne na donju granicu rasta. Isto se zbilo i s Ivićem Pašalićem, koji se preračunao i "na bodove" izgubio od Ive Sanadera (kojemu je sekundirao Branimir Glavaš), pa se nakon nock-down pokušao osvježiti "slatkim limunom" Hrvatskim blokom. HB još nije izdahnuo, a Pašalić je već jako blizu da postane politički duh. Prijevremeni, ili redoviti izbori, pokazat će hoće li mu se priključiti i bivši Sanaderov sekundant Glavaš.
Kao što propadaju stranke koje se odvoje od stranačke matice, isto tako propadaju i pojedinci koji se odvoje od stranke. Jednako se dogodi i strankama koje imaju višak autodestrukcije, kao što ga je imao HSLS, pa je nakon nekoliko samosakaćenja učinio samoga sebe političkim invalidom. U našoj su politici zapravo biološki zakoni; logika ptičjeg ili ribljeg jata.
Tu pojedinac može postati politički važnim, i politički važnim opstati jedino unutar stranke. Da nije svojedobno udomljen u HNS-u, Stipe Mesić bi vjerojatno bio samo šaljivac poznat po vicevima o poznatim političarima. Što znači biti izvan važne satranke, vidi se i po Zdravku Tomcu. Ode li iz SDP-a, kao što je najavio, i "crveni Ninić", onda i šibenski političar iskušava politički samomor. Izaći iz stranke isto je kao da se ptica ili riba odvoje od jata.
Čak i da u politici nije biološke, instinktivne logike jata, pojedinac bi jednako mogao postati žrtvom kulturološkog zagađenja, odnosno diktature kolektivističke svijesti. Ta naše kolektivistička svijest jednako baštini i komunistički postulat "pojedinac je ništa, kolektiv je sve", i ironični prijekor: "Idi molim te, što se praviš pojedinac." Kako je naša politika (i) umiješnost preživljavanja, tako su i svaki izbori, zapravo "borba za opstanak".
Pojedinaca i čitavih stranaka. Kada bi se doista dogodili prijevremeni izbori, to sudeći po jeci iz "hrvatskog zoopolisa" ne bi bilo samo političko nadmetanje HDZ-a i SDP-a nego, za većinu ostalih stranaka, i "borba za goli opstanak". Bez simbioze s HDZ-om, odnosno SDP-om, takve neće preživjeti. One pak, koje bi to mogle, bez iste simbioze neće utažiti žudnju za vlašću. A bez vlasti neće dugo živjeti.
Otvori KEKS Pay
