Proklinje li ovih dana Ivo Josipović imena Thomasa Jordana, Jeana Pierrea Danthina i Fritza Zurbrügga? Ta tri švicarska gospodina hrvatski predsjednik na odlasku vrlo vjerojatno nikad nije upoznao, a do prije nekoliko dana vjerojatno ni čuo za njih. Pa ipak, da su članovi Upravnog odbora Švicarske narodne banke svoju sad već ozloglašenu odluku o prekidu politike fiksnog tečaja švicarskog franka prema euru donijeli tek koji tjedan prije, sasvim je moguće da bi Ivo Josipović danas, umjesto pakiranja kovčega, na Pantovčaku planirao aktivnosti u svom drugom mandatu.
Doduše, krajnje je neizvjesno bi li i prije Josipovićeva poraza premijer Zoran Milanović takvom odlučnošću stao u zaštitu građana od podivljalog tečaja švicarskog franka, no u okvirima izbora na kojima je u konačnici Kolinda Grabar-Kitarović prikupila oko 30 tisuća glasova više od Josipovića, potencijal Vladine intervencije u problem koji opterećuje oko 58 tisuća domaćih kućanstava uistinu je mogao Josipoviću donijeti novi mandat. Utoliko, politička računica smrzavanja franka vrlo je jednostavna – potencijalnih stotinjak tisuća glasova i u najgorem scenariju gubitka sudske tužbe koštat će oko 400 milijuna kuna – tek nešto više od 3 posto prošlogodišnjeg proračunskog deficita. Ipak, za Vladu i premijera, koji je dobar dio dosadašnjeg mandata proveo hvaleći se svojom tobožnjom principijelnošću u nepodilaženju biračima, ova novootkrivena rezolutnost u rješavanju problema švicarca teško se može tumačiti drukčije nego kao pokušaj kriznog državništva.
Dapače, o interesu Kukuriku vlade za trajno rješenje ovog problema dovoljno se vratiti u kolovoz 2011. kad je tadašnja vlada Jadranke Kosor bankama predočila svoj prijedlog rješavanja problema švicarca koji je, među ostalim, predviđao spuštanje kamatnih stopa kredita u švicarskim francima na razinu koja će anuitete kredita građana sniziti na početni iznos anuiteta uz fiksiranje tečaja franka na 5,8 kuna ili manje te omogućavanje plaćanja tečajne razlike beskamatno u ratama s desetogodišnjom odgodom. Dakako, bila je to predizborna godina. Koji mjesec kasnije na vlast je došla Kukuriku koalicija i novo vrijeme, sve prethodno moralo je biti izbrisano, pa je tako i model rješavanja kredita u francima vjerojatno završio u jednom od onih ormara iz kojih su ispadali kosturi o kojima premijer posljednje tri godine uporno govori.
Dapače, Vlada je bila poprilično nezainteresirana za ovu tematiku, a i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je ograničio kamate koje banke po takvim kreditima mogu naplaćivati uvelike je bio motiviran prvostupanjskom presudom u slučaju Franak i nepredvidljivim posljedicama koje su iz nje mogle proizaći. Ipak, za dugoročno rješenje problema – konverziju franačkih kredita u eurske ili kunske – nije bilo ni interesa čak ni na najosnovnijoj razini osobnog zanimanja. Da je bilo, možda bi i tadašnji zamjenik ministra, a sadašnji ministar financija Boris Lalovac konvertirao i svoj kredit.
Ipak, sukladno svojoj općoj politici u Vladi su čekali da problem nestane. Nažalost, nije nestao, već je cijelo vrijeme tinjao, da bi sada opet erumpirao. Poučen Josipovićevim porazom, Milanović se odlučio glumiti vatrogasca, a osokoljen njegovom rezolutnošću, Lalovac sada indirektno najavljuje i konverziju eurskih kredita u kunske – monetarnu operaciju koja bi koštala i do deset milijardi eura. Tko će to platiti? Interes javnosti sada se hrani pričama o mađarskom modelu gdje su tobože trošak u jednakim dijelovima snosili građani, banke i država. Kao da je država neki apstraktni entitet odvojen od građana i kao da banke nemaju obilje mehanizama kako porast svojih troškova pokriti povećanjem raznim 'oportunitetnih' prihoda od komitenata i dužnika. Cijena troška 'franačke krize', kako god ona bude riješena, bit će kolektivizirana među svim građanima. Što se dulje bude čekalo, cijena će biti veća, no za oklijevanje onih koji donose odluke nema kazne. Dapače, najgore što se Milanoviću može dogoditi jest da završi kao Josipović.
>> Milanović kao Orban – uspije li, čestitat će mu i EU
uzalud vam trud plesači kozaračkog...