Susjedno dvorište polako, ali vrlo sigurno, pretvara se u eksplozivnu napravu velike razorne snage. Neriješeni problemi toliko su uzdrmali širu regiju Bliskoga istoka, ali i Afrike, da se gotovo i ne vidi način kako bi se proces sve intenzivnijih sukoba i sve većeg nasilja mogao zaustaviti.
Još prije nekoliko godina izgledalo je da bi Turska mogla biti nekakav konstruktivan igrač koji će muslimanskom svijetu u tim zemljama pokušati pokazati da demokracija i islam nisu nespojivi pojmovi, ali i to da nije sasvim nužno započinjati ratove kako bi se neki problemi riješili. Pokreti Arapskog proljeća bili su idealni za takav zahvat, no ni turski predsjednik Erdogan, a ni zapadni demokratski svijet nisu uspjeli shvatiti koga u toj cijeloj gunguli podržati i kakvu pomoć im treba pružiti.
Verbalne podrške, koje ništa ne koštaju i nikoga ni na što ne obvezuju, bile su gotovo svakodnevne. Iako može lijepo zvučati da Bijela kuća ili Europska komisija nešto pozdravljaju ili podržavaju, to nema nikakvu težinu i konkretno značenje. To zaista možemo nazvati uštogljenim političkim frazetinama koje možda lijepo zvuče, ali ne donose apsolutno ništa. U posljednjih nekoliko godina odnosi na širem području Bliskog istoka, ali i na istoku i jugu mediteranskog bazena, mijenjaju se gotovo brzinom svjetlosti, ali se istodobno definiraju i neki veliki igrači koji žele biti neke vrste regionalnih sila. To su u ovom trenutku prvenstveno Iran i Saudijska Arabija, dvije velike i moćne muslimanske zemlje koje se trenutačno bore za stvaranje zona utjecaja i u tom pogledu spremne su na gotovo sve scenarije. Istodobno, nesnošljivost između šijitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije tolika je da nekakav dogovor i detant između njih vjerojatno nije moguć.
Upravo je Sirija najbolji primjer na kojem se može dati ideja o tome o kakvoj se vrsti šijitsko-sunitskog i iransko-saudijskog cušpajza radi. Do izbijanja pobune Sirija i njezin predsjednik Bashar al-Assad bili su sigurna iranska interesna zona, kanal kroz koji je Iran djelovao i prema Libanonu i prema Palestincima. Libanonski Hezbollah preko Sirije bio je izravno povezan s Teheranom, glavni cilj bilo je potkapanje Izraela. Slično je bilo i s Hamasom iako su Palestinci suniti. Kaos koji je u Siriji nastao izbijanjem pobune i formiranjem oporbenih snaga koje bez supstancijalne pomoći izvana nisu bile dovoljno jake da svrgnu Assada i njegov režim, otvorio je prostor da u tu zemlju uđe Al-Qa'ida i da započne svoj rat.
I onda se niotkuda pojavio Kalifat. Sada imamo sljedeću situaciju: sunitske snage koje djeluju pod okriljem Al-Qa'ide udružile su se s oporbom primarno kako bi svrgnuli Assada. ISIL ratuje protiv svih, a Hezbollah je iz Libanona počeo ratovati protiv ISIL-a, ali i protiv Al-Qa'ide. Kurdi ratuju protiv ISIL-a, i to uz podršku SAD-a i zapadnih saveznika, ali i Jordana i Saudijske Arabije. Iran podržava Assada i Hezbollah zato što ne želi izgubiti Siriju kao odskočnu dasku za širenje svoga utjecaja u regiji. Sve se to u djeliću trenutka može pretvoriti u kaos. I Saudisjka Arabija se nakon dolaska na vlast kralja Salmana počela mijenjati.
Novi kralj je u relativno kratkom roku napravio zahvate i reforme koji bi mogle imati dalekosežne posljedice. On je prvenstveno vrlo jasno redefinirao vanjskopolitičke ciljeve Saudijske Arabije. Među prioritetima se našla odlučna i temeljita borba protiv pokreta poput ISIL-a, no čini se da je kralju puno važnija od toga borba protiv širenja iranskih utjecaja u regiji, ali i na globalnoj razini. Dogovor koji je Iran postigao o svome nuklearnom programu dao mu je dodatnu snagu i utjecaj. Saudijske intervencije u Siriji i Jemenu prvi su znakovi novog usmjerenja saudijske politike prema Iranu.
Jasno je i da Salman počinje stvarati "sunitsko partnerstvo" koje bi moglo kontrirati šijitskom Iranu. Egipat i Turska već su praktički unutra. Istodobno, kralj obnavlja i njeguje partnerstvo sa SAD-om. Griješe oni koji smatraju da Rijad nije sposoban samostalno doći do nuklearnog oružja. Istina je da je Saudijska Arabija već izgradila veliki nuklearni centar i da velikom brzinom okuplja znanstvenike i stručnjake. Novca ima koliko treba. U principu, kralj samo treba donijeti odluku. Posljedica svega toga moglo bi biti formiranje sunitskog i šijitskog bloka, po uzoru na NATO i Varšavski pakt, ali i neki novi hladni rat koji bi u toj regiji formirao novu ravnotežu straha. No sve to moglo bi se oteti kontroli i pretvoriti u sukob koji bi potencijalno mogao potpaliti i neki veći rat. Osobito u svjetlu činjenice da svijet više nema djelotvoran mehanizam za zaustavljanje takvih pošasti.
>>Padne li Assad, utjecaj Irana na Siriju svest će se na nulu
>>Zemlja zločina, nasilja i smrti jača je nego što je bila prvoga dana
Zapadni kolonijalizam ima svoje posljedice a njih gledamo danas. Glavosjeca iz Saudijske Arabije, gdje zene ne smiju voziti automobile i sponzor ISIL-a je veliki saveznik zapadnih "demokracija" (citaj kolonijalnih sila) koje su crtale granice na bliskom istoku prije sto godina, u sukubu nazvanom prvi svjetski rat. 100 godisnji rat za dominacijom nad glavnim izvorima fosilnih goriva se nastavlja ali polako jedan po jedan despot postavljen od istih zapadnih kolonijalnih gospodara pada, tako ce i glavosjeca iz Saudijske Arabije, njegov vlastiti proizvod ISIL ce mu doci glave. Iran je daleko najnaprednija zemlja u tom dijelu svijeta, drevna Perzijska civilizacija koja se prije 36 godina oslobodila svog despota Saha Pahlavija, pa ih radi toga bivsi kolonijalni gospodari kaznjavaju, medjutim bez uspjeha pa su se sada primorani s njima pregovarati.