U pratnji oca i trenera Ante te sestre Janice Ivica Kostelić otišao je danas na svoje četvrte olimpijske igre. Čarterom iz Zagreba, s još četvero kolega olimpijaca, među kojima je i njegov veliki prijatelj Natko Zrnčić Dim.
Je li naš najtrofejniji skijaš olimpijsku groznicu osjetio već u Zagrebu?
– Ne, nisam. Drago mi je da idem tamo, ali nisam nešto posebno uzbuđen.
Nisam posebno uzbuđen
Na poprište olimpijskih borbi ide nakon što je pet dana proveo na suhom, u Selcu. Je li ovo najdulji odmor bez snijega usred sezone, a da nije uzrokovan ozljedom?
– Nije, mi smo prije velikih natjecanja uvijek znali, kada god bi bila prilika, ovako se odmoriti. Doduše, trenirao sam ja svaki dan po očevu programu, recimo dosta smo radili brzinu, odnosno sprinteve, ali sam i radio neke stvari za koje obično nemam vremena. Recimo, gledanje filmova i šetnje.
U srijedu je obavio još jedan “ritual”, išao je na injekciju za hrskavicu koljena u švicarski Bad Ragaz.
– Nakon injekcije koljeno je obično bolje gibljivo i malo bolje izdržava udarce.
Kakva je bila Ivičina reakcija kada je otac izvučen za dvostrukog postavljača staze na ZOI?
– Veselili smo se obojica. Za mene je to sigurno dobro, a drago mi je i za oca.
Bez obzira na to što je riječ o ždrijebu, je li to neka vrsta priznanja ocu za sve što je dosad postigao u svojoj trenerskoj karijeri?
– Nema tu nikakvog priznanja. I kada bi oni ikako mogli, tati nikad ne bi dopustili da postavlja stazu. Ovaj put pripomoglo je i to da je i Natko predstavljao jednu kuglicu u ždrijebu kombinacije.
Kakvu povijest nastupa ima Ivica na očevim stazama?
– Ne znam točno, mislim da sam uglavnom dobro vozio. Bude tu i noviteta u odnosu na naše treninge, no načelo je slično, a ja volim staze koje rade selekciju među natjecateljima. Dakako, kada je teško, onda se pogreške događaju i meni, no u pravilu ja bolje vozim takve staze, a konkurencija se relativno prorijedi. Mi volimo reći da na takvim stazama treba šaltati brzine, one testiraju skijaša na mnogo više načina nego lak postav.
S obzirom na to da će i sam reći da veće izglede za odličje ima u superkombinaciji, onda je jako važno što će kombinacijski slalom biti kostelićevski selektivan.
– Kada bi ga postavljao netko skromnijih sposobnosti, to bi išlo na ruku spustašima. Kombinacija je ionako već osakaćena ukidanjem druge slalomske vožnje.
I premda će voziti između tatinih zamki, prosječnom sportskom pokloniku osvajanje zlata izgleda kao čudo s obzirom na ovosezonske rezultate. No bi li doista bilo čudo da Ivica osvoji zlato?
– Ne, to ne bi bilo čudo. Realno gledano, nisam ja toliko loš da bi to bilo čudo.
Zar mu nije psihološko uporište uzdrmano lošim ovosezonskim rezultatima?
– To što kažem ima veze s mojom sportskom vrijednošću, a ne s tim kako se osjećam.
Inspiraciju vidiš tek na stazi
Tko je za njega bio najneočekivaniji olimpijski pobjednik u njegovu sportu?
– Uh, ne znam tko bi to bio, no Olimpijske igre su takvo natjecanje na kojem češće pobjede autsajderi jer su kvote manje, a nastupi ovise i o dnevnoj inspiraciji.
Može li se ta dnevna inspiracija prepoznati već po ustajanju?
– Ne, jer ti se možeš ujutro osjećati izvrsno, a da ništa ne napraviš. Svoju dnevnu inspiraciju vidiš tek na stazi, odnosno na semaforu.
Što mu privlačnije zvuči? Četvrta osobna medalja ili 10. obitelji Kostelić?
– Bolje mi zvuči ovo deseta obiteljska medalja jer ima puno sportaša s četiri olimpijske medalje, ali obitelji s toliko medalja nema. Čuo sam jedino da talijanska obitelj Di Centa, oni su nordijski skijaši, ima 10 olimpijskih medalja, Manuela sedam, a Giorgio tri.
Slalomski me peh u Salt Lake Cityju 2002. jako pogodio
Da je Ivica u ovo doba godine 1998. bio zdrav, ovo bi mu bile pete ZOI, a da nije haklao kolac na isteku staze u Salt Lake Cityju, sada bismo pričali o jurišu na njegovu petu olimpijsku medalju. Koliko ga je pogodio taj slalomski peh 2002.?
- Jako me pogodilo, no još sam smogao snage da te godine u posljednjoj utrci izborim mali kristalni globus.
Koliko brzo uspijeva odagnati te negativne vibracije nakon nastupa s kojima nije zadovoljan?
- Ja jesam emotivac, no i nakon neuspjeha mogu se fokusirati na ono što slijedi.
Nepravda? Pa znam ja kako FIS funkcionira
U Vancouveru je bio najbliži zlatu, i to u slalomu u kojem je pobijedio Talijan Razzoli. Da je ta staza bila regularno postavljena, možda bi ovo bio razgovor s braniteljem naslova.
– Vrlo lako moguće jer ta je staza bila kraća za otprilike šest vrata, a ja sam od Razzolija bio sporiji 16 stotinki.
Doživljavate li to kao sportsku nepravdu?
– Možda i bih da sam pao s neba, no kako ja vrlo dobro znam kako FIS funkcionira, na to se ne treba obazirati.
Za kraj jedno hipotetsko pitanje: da osvojite zlato, bi li to bio poticaj da puni trenutačne sreće odete u mirovinu ili poticaj da produljite karijeru i sve to naplatite kod sponzora?
– Nijedno od toga. Ja se skijam jer to volim, a volim se skijati i kada mi dobro ide i kada mi ne ide najbolje. Ovo što ste spomenuli također je važno, no ja ću se skijati dok je meni zabavno.
>> Hrvatski sportaši putovali na ZOI pa dobili kaznu za parkiranje!
Ne mora on više ništa osvojiti, on već ima svoje trajno mjesto u povijesti sporta, i to u dijelu koji govori o najboljima, i po rezultatima i općenito po predanosti sportu i sportskom načinu života.