Nisam mogao ostati ravnodušan na dokumentarne emisije o 11. rujna koje su više sličile na predstavljanje novog holivudskog akcijskog spektakla nego na komemoraciju žrtvama terorizma.
Svaki terorizam moramo osuditi, ali prateći sve te događaje oko 11. rujna, stječem dojam da je terorizam podijeljen na obični terorizam i onaj koji se događa u Americi, tj. terorizam usmjeren protiv Amerikanaca.
Ono što me smeta nije to što su Amerikanci od tog tragičnog događaja napravili medijsku pompu svojstvenu samo Amerikancima, nego što je taj 11. rujna bacio u sjenu sve one datume kad je Hrvatska na svojoj koži osjetila terorizam, genocid i sva ostala stradanja.
Rastužila me je i razbjesnila činjenica da od petero mojih ukućana, uključujući i mene, nitko nije znao točan datum pada Vukovara, dok svi dobro znamo što se dogodilo 11. rujna. Ili hrvatske žrtve nisu toliko važne da bismo pamtili neke hrvatske datume?
Sve bi prošlo bez ovog članka da nisam slučajno pogledao reportažu Amerikanaca o učiteljici biologije koja je ostala bez svoga doma i o njezinu servisu za čaj koji je tamo stajao 20 godina, a više ga nema! Zaista mi je žao, ali ne osjećam sućut jer je takvih razrušenih domova kod nas bilo na tisuće, a vjerojatno i servisa za čaj. Ili su cijeli svijet i sve druge žrtve manje vrijedni?
Osuđujem terorizam i slažem se da se protiv njega moramo boriti, ali ne na takav način da ponižavamo patnje drugih naroda i drugih žrtava terorizma, žaleći što servis za čaj više nije tamo gdje je bio 20 godina.
