Kao kulturnjak i kroatist, uvijek sam se skandalizirao zbog progona ćiriličnog pisma!

Ćirilicu treba ostaviti za "pripetavanja" jezikoslovcima, izgubila je "čari" u Hrvatskoj odnosno ima negativnu emocionalnu notu za većinu stanovništva i tu se ništa ne može napraviti - iz akademskog smjera. Razlozi su svima jasni, posljedice ratnih razaranja i negacije hrvatstva "u korijenu". Nekoć je bilo drugačije, u predjelima oko Knina i hrv. djeca su u prvom razredu učila prvo ćirilićno pismo, a tek u trećem razredu OŠ i latinicu. Da se ne bi uvrijedili srpski roditelji tamo, ali i to se promijenilo, zar ne? Svako ratovanje nosi "svoje" posljedice kasnije, ovo je iz tog žanra.

Tko to i gdje proganja ćirilicu? Zašto u javnom životu uopće nema glagoljice? Zašto se proganja glagoljica?

pffft, ‘progon cirilicnog pisma’ je korak do ‘bacali decu lavovima u zoo vrtu’. gospodin cakavac je naivac.

Osim ćirilice, koja je grčki alfabet preuređen za slavenske jezike naše patriote smeta i ekavski izgovor. Ako poslušaju pjesmu "Lepe ti je, Lepe ti je Zagorje zelene", bit će im slavenska filologija malo jasnija.

Ako ga doista hoćemo sačuvati, hrvatski čakavski jezik bi se trebao standardizirati po uzoru na središnji ikavsko-ekavski čakavski govor. Taj jezik je imao podosta karakteristika i kajkavice jer je na svoje sjevernom prostiranju bio naslonjen na kajkavsku Hrvatsku. Ova današnjaa razmrvljenost čakavaca samo ide u prilog njegova nestanka.

Ne triba, ni ne smije se, ni jedno pismo (ni jezik) proganjat', ali nema do latinice - najlipše i najpraktičnije pismo, u svim inačicama. Meni. A, mislim da nikako nisam usamljena u tom mišljenju.

Bez pisama koje je stvorio Ćiril preci naših predaka bi puno duže bili potpuno nepismeni. Dakle, misionar iz Bizanta donio pismenost i probleme za uvjerljivost nacionalističkih narativa.

Cancel culture? Za račun nekih polotikantskih ciljeva, pomješanih sa velikom dozom neznanja i primitivizma, neki bi uništili dio naše povjesti i kulture?

Hrvatska ćirilica (poznata i kao bosančica[1][2] uz ostale nazive) morfološki i ortografski osobita inačica ćirilice.[3][4] Rabila se u Bosni (franjevci: M. Divković, I. Bandulavić, P. Posilović i dr.), Dubrovniku (diplomatika, Dubrovački lekcionar, početak XVI. st.; Libro od mnozijeh razloga, 1520. itd.) i srednjoj Dalmaciji. Uz glagoljicu i latinicu, bosančica je hrvatsko narodno pismo.