Ruski predsjednik Vladimir Putin, čiji je početak invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine promijenio tok povijesti, nije samo izazvao neviđenu patnju Ukrajinaca, već je i transformirao samu Rusiju na načine koje mnogi izvana ne razumiju. Rat s Ukrajinom postao je temeljni princip ruske unutarnje politike, stvarajući duboku opoziciju prema Zapadu, koja nije samo politička već i društvena.
Putin je usmjerio Rusiju u režim koji je postao daleko represivniji, a anti-zapadni sentiment je duboko ukorijenjen u ruskom društvu. Od početka rata, Kremlj je proveo opsežnu kampanju protiv političkog neslaganja, šireći pro-ratnu i anti-zapadnu propagandu. Brojne ruske elite, uključujući visoke dužnosnike i najbogatije ljude u zemlji, sada Zapad vide kao smrtonosnog neprijatelja.
U posljednje tri godine, Sjedinjene Države i Europljani su pokazali odlučnost u suprotstavljanju Putinovoj agresiji, no ponekad su, nesvjesno, pomagali u jačanju Putinovih narativa prema Zapadu. Na primjer, u 2024. godini, premijerka Estonije Kaja Kallas izjavila je da zapadni lideri ne trebaju strahovati da bi pobjeda Ukrajine mogla uzrokovati raspad Rusije. Ova izjava, koju je Kremlj odmah iskoristio, omogućila je širenje ideje da je Zapad zapravo željan uništenja Rusije.
Donald Trump, bivši američki predsjednik, također je narušio jedinstvo transatlantskog saveza tražeći brz kraj rata, no iako su njegovi napori prema Putinu mogli dovesti do površinskog otopljavanja odnosa između SAD-a i Rusije, temeljno nepovjerenje koje Putin osjeća prema Zapadu onemogućava pravu pomirbu, piše Foreign Affairs.
U svjetlu rata, Rusija se sve više okreće Kini, koja joj postaje ključni partner, osobito u pogledu ekonomskih veza. Putinu se osigurava strateška ovisnost o Pekingu, dok se Rusija priklanja kineskim tehnologijama i tržištima. Rusija sada prodaje 30 posto svojih izvoza Kini, a Kina joj isporučuje 40 posto potrebnih uvoznih dobara. Ovisnost o Kini postala je glavna karakteristika ruskog vanjskopolitičkog kursa, dok je suradnja s Europom gotovo potpuno zamrla.
Rusija je tijekom rata postala ekonomski sve više militarizirana. Putin je odabrao financiranje rata kao primarni cilj, a između 2025. i 2027. godine ruska će vlada potrošiti gotovo 40 posto svog državnog proračuna na obranu i sigurnost. Iako ruski BDP raste zahvaljujući obrambenom trošenju, društveni pad u obliku inflacije i smanjenih ulaganja u zdravstvo i obrazovanje počinje biti vidljiv tek 2024. godine.
Režim je proširio represiju i kriminalizirao svaki oblik kritike rata, a potiče i korištenje državnih resursa za jačanje vlasti kroz mobilizaciju običnih građana, od vojnika na frontu do radnika u vojnim tvornicama. Putin je uspio koristiti rat kao mehanizam za redistribuciju bogatstva. Njegovi najbliži suradnici i elita uživaju u bogatstvu koje je stečeno na račun imovine koja je konfiscirana od zapadnih korporacija, dok su obični građani dobili povišice plaća, osobito oni u industrijama kao što su IT, financije i poslovne usluge.
Iako Putinovi nasljednici najvjerojatnije dolaze iz njegovog kruga, Rusija bi mogla dobiti više fleksibilnosti u oblikovanju svoje budućnosti. Mnogi unutar Kremlja priznaju da je rat protiv Ukrajine bio strateška pogreška, iako se još uvijek ne vidi konkretna motivacija za veliki politički preokret. Putinov nasljednik, ma kako slab bio, suočit će se s izazovima stabilizacije zemlje i smanjenja štetnih aspekata Putinove politike.
Iako Zapad mora nastaviti s politikom odvraćanja prema Rusiji, posebno s obzirom na rascjepkanost transatlantskog saveza izazvanu Trumpovim pristupom, dugoročno gledano, potrebno je pripremiti nove strategije prema Rusiji nakon Putina. Smirivanje napetosti s Rusijom trebalo bi uključivati stvaranje uvjeta za kontrolu naoružanja i oblikovanje ekonomskih odnosa koji neće omogućiti naoružanje s obje strane.
Budućnost odnosa Rusije i Zapada ovisit će o tome koliko će biti spremni za novu vrstu dijaloga, bez iluzija da Rusija mora proći potpunu transformaciju. Kroz to, Rusija bi mogla započeti stabilizirati svoje odnose s Europom, dok bi pragmatični lideri unutar Kremlja mogli prepoznati potrebu za smanjenjem štetnih političkih naslijeđa. To bi, međutim, zahtijevalo pripremu Zapada za budućnost, u kojoj će odnos s Rusijom biti oslonjen na sigurnost i suradnju, a ne na stalnu konfrontaciju.
Budućnost Rusije i njezinih odnosa sa Zapadom nakon Putinove vladavine ostaje neizvjesna. Međutim, trenutna politika odvraćanja i priprema za post-Putinovsku Rusiju ključna je za osiguranje dugoročne stabilnosti u Europi i sprječavanje opasnosti koje bi proizlazile iz potencijalnog kolapsa režima.
Siromašan i gladan narod Rusije će svakako Putina jednog dana izvaditi iz njegovog dubokog bunkera.