Plinio Cuccurin, član uprave Adris grupe koji je bio poznat samo u uskim poslovnim krugovima, izašao je iz anonimnosti prije desetak dana rijetkom izjavom za diskretne menadžere da ga neki ljudi baš ne vole jer je bogat. Objasnio je podrijetlo svojega bogatstva koje nije nastalo ni "po babi ni po stričevima", nije naslijeđeno, nego je stečeno teškim radom, legalno, najlegalnije u Tvornici duhana Rovinj koja je sada poznatija pod novim imenom Adris grupa.
On kao i svi čelni ljudi Adrisa, uključujući i prvoga, Antu Vlahovića, godinama su se držali podalje od javnosti i više nego što je bilo nužno, a pogotovo se nisu razmetali izjavama o osobnom bogatstvu. Iako prema dostupnoj vlasničkoj strukturi i cijeni dionica nije teško procijeniti težinu imetka TDR-ovih čelnika, a riječ je o milijunima eura, Cuccurinov istup u novinama zanimljiv je kao povod da se analizira fenomen TDR-a i njegov poslovni put u posljednjih 15 godina koji je donio enormno bogatstvo svojim direktorima i znatno manje strpljivijim radnicima, ali više nego ikome sličnom u Hrvatskoj. Zanimljiv je aspekt i bogaćenja pojedinaca na nekada društvenim tvrtkama koje nisu sagradili niti bi ih imali čime kupiti da se kojim slučajem TDR našao na tržištu.
Za priču o dosegnutom bogatstvu dioničara TDR-a temelji su udareni još 1990. godine, kada je tvrtka iz Rovinja, kao jedna od rijetkih, ušla u pretvorbu prema Markovićevu modelu. Procijenjena je na samo 15-ak milijuna eura, a kapital se, kako je nalagao zakon, raspodijelio među zaposlenima. Koliko je tko dionica dobio, ne može se ni danas doznati, osim što su radnici participirali sa 100 dionica.
U svim nadolazećim godinama TDR je njegovao "svoj" tip dioničarstva, dionice nisu mogle dospjeti do javnog tržišta, nego se njima trgovalo u krugu tvornice. Isplatom dividendi stvorena je i druga serija povlaštenih dionica na osnovi koje se ubiru dividende, ali se ne upravlja poduzećem. Kada je napokon u ljeto 2003. godine zakon istjerao na burzu sva poduzeća s imalo respektirajućim kapitalom i mnoštvom dioničara, i TDR je morao popustiti, ali na burzu se upućuju povlaštene dionice. Redovite ostaju netaknute, a svi su dioničari javnosti predstavljeni u bezličnom obliku kao klijenti koje zastupa Zagrebačka banka. Takav kompromis ovlaštene su institucije prihvatile.
Samozatajno dioničarstvo
Možda Adris plaća neku novčanu kaznu za to, ali to očito nije nešto što bi bilo vrijedno otkrivanja tajne tko su doista vladari Adrisa. Dok traje samozatajno dioničarstvo, poslovni procesi, regulativa države, uz pomoć banaka pretvaraju TDR u veliku i moćnu kompaniju. Ona praktično djeluje u ugodnom okruženju zatvorenog tržišta, visokim carinama onemogućen je uvoz, a domaća konkurencija polako se guta. TDR preuzima najvećeg suparnika, Tvornicu duhana Zagreb (prije toga Zaba uzima zagrebačku tvornicu, TDR još nije zainteresiran, a Vlahović sjedi u Nadzornom odboru banke).
Pokušaj vanjskog upada na hrvatsko tržište preko zadarske tvornice doveo je BAT do razine potpunog autsajdera koji nikako ne uspijeva pokrenuti proizvodnju, a potom se nametnuti tržištu. TDR je tada vodio veliku kampanju protiv BAT-a uz parolu da treba zaštititi domaće proizvođače. Profiti koji se stvaraju u duhanskoj industriji enormni su, gotovo trećina prihoda je dobit, godišnje blizu milijardu kuna.
TDR je pun novca i zbog sve neizvjesnije budućnosti duhanske industrije iz poznatih razloga novac ulaže u turizam. Kada se 2003. pojavljuje na burzi, već ima dvije velike turističke kompanije u Istri, a dionica samom svojom pojavom doživljava eksploziju. Startala je sa 15.000 kuna (dioničari su je kupovali po 100 DEM), a dosegnula 54.000 kuna. U međuvremenu je korigirana na 35.000 kuna. Poslije je izvršena podjela dionica zbog visoke vrijednosti, no osim u tehničkom dijelu, to ništa ne mijenja na stvari.
"Revolucija" u proizvodnji
Kakvu je to revoluciju u proizvodnji TDR napravio da mu dionica u 13 godina poraste čak 50 puta! Pliva je sa svojim sumamedom tek šest puta prešla veličinu temeljnoga kapitala. Da je u Rovinju izmišljen crveni i bijeli marlboro kao simbol duhanske industrije i da su cijelom svijetu umjesto Phillipa Morrisa prodavali licenciju umjesto što su je kupili, možda bi se drukčije moglo objasniti bogatstvo jedne tvrtke i njezinih dioničara. Nitko Adris grupi ne osporava da je dobro vođena kompanija s obzirom na financijske rezultate. U Hrvatskoj ima sličnih uspjeha i tvrtki koje djeluju u oštrim tržišnim uvjetima, no u njima nema bogataša. Dakle, teškim radom i u najboljim tvrtkama menadžeri se ne mogu toliko obogatiti.
TDR nikada nije bio u milosti šefova IDS-a, a ni obratno, vjerojatno zato što je bio zanimljiv drugima. Brojne su priče ovih godina kolale o lobistima, ljudima na vlasti koji su potiho s pomoću državnog sustava omogućili da TDR izraste u ono što je danas. Plinio Cuccurin može biti najbolji menadžer za korporativno pravo, no nikada se ne bi mogao hvaliti bogatstvom da je umjesto TDR-a posao našao u susjednom turističkom poduzeću u Rovinju.
TDR je puno šira priča od uspjeha jedne lokalne tvrtke, od njezinih stvaratelja, pokojnog Džebe i drugih, do svega navedenog zahvaljujući čemu su se obogatili sadašnji direktori i vanjski suradnici, a usput i mali dioničari. U Rovinju su svi sretni i zadovoljni, nešto rogobore Jakovčić i Kajin, Cuccurin se mora suočavati s pokojim ljubomornim pogledom, a vjerojatno je i ukoren zbog medijskog izleta. U Rovinju ne vole tu vrstu reklame.
Više o temi
Prvih 10 dioničara povlaštenih dionica koje donose dividendu bez prava glasa na dan 2. rujna 2005. prema službenom registru SDA jesu:
1. Ante Vlahović
2. skrbnički račun HVB-a Splitska banka
3. skrbnički račun PBZ
4. skrbnički račun PBZ/HSBC-a
5. Plinio Cuccurin
6. Antun Pokrajac
7. Tomislav Budin
8. skrbnički račun PBZ
9. Branko Zec
10. skrbnički račun HVB-a Splitska banka
Nominalna vrijednost tih dionica iznosi 67,8 milijuna kuna, a tržišna trenutačno 2,5 milijardi kuna.
