Kako sam uvjerio šefa 
u Teksasu da je ljetovanje 
i za odrasle

Nije njima problem dati tri tjedna ali to jednostavno nije uobicajeno, jer svi drugi vise vole dva dana tu, tri dana tamo, cetiri dana ovdje i tako potrose ta tri tjedna (ili vise).... time si razbiju godinu i lakse se razbiju godinu i lakse se radi. Kod nas je obicaj nastao od navike odlaska "na more" kad su djeca slobodna i lijepo je vrijeme. Tamo u Sjevernoj Americi nitko ne razmislja o nekom odlasku "na more" kao pod obavezno.... Neki ostanu doma, neki idu na Karibe ili Floridu, neki u brda, neki familiji, neki po svijetu, neki na "cruise" , pa na skijanje itd.... O tempora, O mores....

Ja bi općenito u svijetu zabranio rad. One koji prekrše taj zakon slao bi na duži strogi prisilni odmor. Tako bi spriječili uništenje i zagađivanje prirode, ratove, svako nasilje iz koristoljublja i pohlepe , prometne nesreće, sveobuhvatno zaglupljivanje zemljana... idt.

Ponekad nam je potrebno razumjeti i šefa,obično na ljetovanje imaju prednost,povezano sa školskim praznicima,roditelji sa djecom.pa tek onda dolaze po dogovoru,sa šefom i radnim kolegama svi drugi preostali svi drugi preostali.

uz sam posao još i pišeš za večernjak...lol na lol...pranje mozga je za amerikance...u ostalom svjetu još barem nekoliko godina živjeti će normalni ljudi

Kakve bajke. Kad me je bas htio natjerati da pricam. Oprostite. Citiram: " gdje se ionako malo radi u srpnju i kolovozu te prosincu i siječnju, gdje je državna administracija duplo veća nego što je potrebno i gdje caruju osrednjost,st, nepotizam i stranačke veze". Stranacke veze: svaka velika firma u SAD podsjeca redovno svoje zaposlenike da placaju u neki APAC (fond za neke politicare), sto posterima po uredima, sto izravnim pismima. Osrednjost: e o tome sam rastegao negdje pri dnu ovog dugog teksta. Nepotizam: u svakoj firmi u SAD ce vam biti pozitivno prihvaceno kod trazenja posla ako imate rodake koji vec rade u firmi. Kad smo god trebali zaposljavati puno novih ljudi, prvo je kadrovsko islo zaposlenicima da posalju rodake. Dijelovi godine kad se manje radi: U SAD sve zamre izmedu dana nezavisnosti i tzv. Labor Day (pocetkom devetog). Na projektima ili u firmama, sve se uspori, i odluke se odgadaju dok sve ovce nisu na broju sredinom devetog. Isto tako oko Bozica. Sve je u leru od negdje 10-og dvanaestog do sredine prvog. U drugoj ponosno kapitalistickoj zemlji, Australiji, puno firmi salje ljude na godisnje obavezno izmedu sredine dvanaestog i sredine prvog. Usput, u Australiji su godisnji mjesec dana, a neke vrste firmi imaju "long service leave" gdje se cak i nakon relativno kratkog staza (recimo, do deset godina) u firmi moze dobiti dva do tri mjeseca. U SAD mozete imati godisnje odmore dovoljne duzine ako radite za drzavne ili para drzavne institucije, pocne sa tri tjedna, i onda se dodaje po par dana nakon svakih nekoliko godina staza. Ja sam znao desetke ljudi koji nisu koristili godisnje odmore jer nisu znali sto bi (pretezno u smotanom i psihoticnom NY), pa je bilo slucajeva gdje su ljudi imali po par stotina nakupljenih neiskoristenih dana, toliko da su firme odlucili prisiliti ih da ih koriste. Sto vise reci o nacinu razmisljanja koji misli da ce dani odmora biti bolje iskoristeni kad si star i nemocan. Tu bih mogao dati i redovnih tuznijih primjera gdje je nekoliko takvih sa ustedenim godisnjim otislo konacno u penziju i umrlo u roku od sest mjeseci. Pustimo to. Znaci, ta postavka da "bu Hrvatska propala" zbog toga, bas ne stoji. Ono sto ja znam ljudi po drzavnim firmama, krepavaju pod neplacenim prekovremenim, i zive u strahu da ce zbog nekog smotanog clanka u novinama poceti otpustanje. A ako netko zeli vidjeti napuhanu, ne-efikasnu i lijenu administraciju, neka samo ide podici vozacku dozvolu bilo gdje u SAD u bilo koje doba godine. Dalje o godisnjima u SAD. Vidim da ovaj Miilan ima jako malo i jos ogranicenog iskustva. Usput, visestruko povecanje place kod mijenjanja posla u SAD i nekoj od "rudnih" zemalja kao Kanada i Australije i nije nesto. Zbog samog tecaja dolara (koji fluktuira od 1.1 do 0.6), pa onda promjene stanja trzista rada (koje je u spicama u potpuno suprotnom ritmu), dvostruko i trostruko povecanje place je cesta pojava, otprilike svakih pet godina Zadnjih par godina, od mladeg Busha pa kroz Obamu, u SAD su beneficije, ukljucujuci odmore, jednostavno nestale. Jednostavni razlog za odmore je ponizavanje, kakvo je uobicajeno u feudalnim odnosima kakvi vladaju na radnim mjestima i u skolama u SAD. Trebas se dodvoriti da bi dobio par dana vise, ili da bi dobio vecu stolicu. Nikakve veze sa proizvodnoscu ili uspjehom firma. Samo stvar moci i tzv "bullying" i "hazing" koji su osnova i skolskog sistema i sportskih klubova i firmi. Jednostavno, trebas biti doveden u situaciju da molis. I onda je neki sociopat zadovoljan. Prosjecne firme sad daju oko tjedan dana odmora godisnje, plus 8 do 10 dana drzavnih praznika, plus nakupljenih 12 dana bolovanja u godinu dana, dan po mjesecu. Ako radite na ugovor (nemojte da vas zavede rijec "ugovor" jer ga nema), nista nije placeno. Ako ne radis, nisi placen. To znaci da ti je prosjecna godisnja satnica toliko manja u usporedbi s onim koji ima nekakve slobodne dane. Sto se tice produktivnosti i kreativnosti, sto mislite zasto SAD mora uvoziti toliko ljudi? Tipicni uredski zaposlenik odrastao u SAD posluje po principu "ja uvijek mogu manje raditi nego sto me ti hoces platiti". Princip odnosa na radnom mjestu je da su zaposleni i "management" (gdje si odmah s druge strane zeljeznog zida cak i ako si neki jadnik koji ima dvoje troje ljudi pod sobom) neprijatelji u stalnom ratu gdje se ocekuje da svako svakog pokusava prevariti. Sef treba uvijek misliti da se zaposlenik samo pravi da radi, i treba pokusati dobiti sto vise besplatnog rada od njega. Zaposlenik se treba praviti blesav, i cim mu se nesto ne da raditi, odmah mora imati stav "ne znam kako se to radi, tvoja duznost je da me naucis". Proturjecje cijelog sustava je to da ako se netko odluci da ne zeli nista raditi, i moze tako zivjeti 10 sati svaki dan, nece imati nikakvih losih posljedica. Staviti ce ga u kut, i glumiti da mu daju posao, tek tako da im nije na putu. Zasto? Zato sto nijedan sef ne smije reci da ne moze kontrolirati zaposlenika, jer je onda los sef u ocima viseg. Zato ce on radije u tisini glumiti da ovaj (ili ova) stvarno nesto radi. Cilj je prezivjeti radni dan, izbjeci sve zadatke i ne obavezati se ni na sto, uz sto je vise sastanaka moguce, jer to pridodaje izgledu vaznosti, a takoder omogucava jos jedan razlog za izbjegavanje rada, naime, svjetski poznato "ne mogu, na sastanku sam". Takve cete vidjeti ne samo u nekim prosjecnim firmama, i ne samo u drzavnim sluzbama, nego i u zvucnim imenima kao Boeing (ciji je nadimak u Seattly Lazy Bee, za razliku od uobicajenefraze Busy Bee), Bechtel, Amazon, Google, Chevron itd. itd. Znaci, dolazi ti duso nasa i dalje na bevandu na Jadran, ali nemoj nam pricati te bajke. Oruzje je jedina razlika. I to je sve. Veca riba, niti pametnija, niti efikasnija. U glavnom, ne vjerujte onom sto pise na plakatima i zidovima. Evo vam par bisera, o kojima necete nikad citati u nasim novinama, a sigurno ne ni u slobodarskim zapadnim. Velika firma u kojoj sam radio na projektu od tri milijarde dolara, nije imala nikoga da odgovori na telefon u uredu sedam mjeseci nakon pocetka projekta. Ni telefon. Svugdje su imali velike plakate "mi pazimo", pa i u sobi gdje se covjek objesio na poslu u uredu radeci tko zna koju nocnu smjenu. I imali su takve veze da to samoubojstvo nije prijavljeno kao incident na radu. U isto to vrijeme, u njihovom globalnom izvjestaju o sigurnosti na poslu, opisivali su kako su spasili malu kornjacu koju su nasli na gradilistu u nekom rezervoaru. E da, iz Teksasa su. Efikasnost: nisu htjeli priznati godinu i pol dana da projekt kasni vise godina, pa smo cijelo to vrijeme radili planove kao da je sve u redu, i da su nam tzv. meduciljevi datumi koji su vec tada bili dvije godine u proslosti. Tako, ako samo mislite da smo losi i najgori, slusajte bajke. A da, cijena projekta: brat bratu izmedu 30 i 60 milijardi dolara (jer nikad nisu znali tocno sto i kada). A da prevedem neke rijeci iz ovog teksta u Vecernjem: fraza " tvrtke koja se istovremeno nalazila na rubu izvrsnosti i na rubu propasti" na staro-hrvatskom znaci "SVERC-KOMERC". Takoder, nesto sto bi nasmijalo svakog u SAD (posebno u Bostonu) i Irskoj: rijeci "posten, Teksas i Irac" u istoj recenici. Sto se tice SAD, samo pogledajte na Google znacenje jednog od njihovih sinonima za korupciju "Tammany". Sto se tice Irske, nacionalni ponos zemlje je sposobnost mutnih kasa (tzv. Gift of the gab) i zmukljanja. Irci se ponose time, za razliku od nas, koji jos uvijek glumimo finocu i zgrazavamo (bez obzira sto je, da blago kazemo "dosta uobicajena pojava i u Rvata"). Ali nemojte stavljati te tri rijeci skupa, molim vas. Hvala, nadam se da sam vas zabavio.

sumniv mi je malo ovaj članak. Sa 32 velika faca u Bombardieru?

Četiri tjedna godišnjeg vrlo rijetka pojava u Sj.Americi, bez veze. Ja sam u Sj.Americi i imam sedam.

Shef te odmah shvatio, problem je sto te mozda i iznenadi u bliskoj buducnosti To na sto su hrvati navikli je totalno nebitno jer iskustvo a samim tim i navika potice iz samoupravnog socjalizma cija se ponzi piramida davno urusila.