Jadransko more “groblje” je mnogih brodskih olupina. Na Jadranu su se odvijale mnoge pomorske bitke u stoljećima iza nas, more je progutalo mnoge brodove i druge ploveće objekte koji su na ovaj ili onaj način bili onesposobljeni za daljnju plovidbu. U Večernjakovu mjesečnom magazinu Vojna povijest već su u nekoliko navrata objavljeni rezultati istraživanja takvih nalaza olupina. VP je pokrenuo i serijal pod nazivom “Potopljena vojna povijest”, ali serijal koji nije zamišljen kao niz tekstova jedan za drugim, nego kao serijal pod identičnim nazivom, pod kojim će se povremeno objavljivati rezultati istraživanja pojedine brodske olupine u Jadranu. I tako je VP za najnoviji, 113. broj, koji na kioske izlazi 4. kolovoza, dobio nov, ekskluzivni materijal iz pera profesionalnog ronioca i istraživača Zorana Delibašića, koji je već u VP-u objavljivao, a sad je donio priču o parobrodu za koji danas gotovo nitko nije čuo, pa ni bolji poznavatelji Prvoga svjetskog rata na Jadranu. Podvodne fotografije snimio je njegov kolega Jerko Macura.
A prvu informaciju o postojanju olupine parobroda “Vila” u blizini Primoštena Delibašić je doznao uvidom u “Očevidnik potopljenih brodova” poduzeća Brodospas iz 1947. Daljnjim istraživanjima literature te arhivske i fotograđe počelo je izlaziti na vidjelo sve više podataka o brodu, kao i kontekstu njegova potapanja. Ekipa je zatim otišla u Primošten i okolicu te razgovarala s lokalnim ribarima. I slijedila je posljednja faza – ekipa se spustila u podmorje, našla olupinu, fotografirala je, snimila video i nastavila istraživati.
Kako navodi Delibašić, daljnja arhivska istraživanja, koja su proveli nakon ronjenja, te detaljan pregled videosnimke učinjene tijekom zarona nedvojbeno su potvrdili da je riječ o ostacima parobroda “Vila” parobrodarskoga društva Dalmatia, koji je torpedom britanske podmornice potopljen 30. lipnja 1918. I tako u novome broju VP-a imamo priču o Jadranu u Prvome svjetskom ratu, o parobrodu, o njegovu potapanju na samome kraju rata, kao i o olupini i njezinoj zaštiti.
Djelovanja na Jadranu
I na kraju svega, Delibašić i ekipa od ove godine nastupaju kao tim pod nazivom “Wreck Hunters Adriatic”, prvi takav u Hrvatskoj, te će sigurno ubuduće donositi pregršt novih otkrića koja ćemo i dalje predstavljati u magazinu!
A koja je povijest ovog parobroda? Delibašić piše: “Parobrodarsko društvo ‘Serafino Topić’ iz Visa naručilo je 1890. godine izgradnju broda ‘Vila’ u brodogradilištu Howaldtswerke u njemačkome Kielu. Bio je to prvi brod novoosnovane brodarske kompanije, čiji je partner bio Serafin Topić (1847. – 1932.), sin Ante Topića, trgovca vinom i ribom, koji je vidio poslovni izazov upravo u brodarstvu. Prije toga gradio je svjetionike uz jadransku obalu, a surađivao je i u izgradnji vojnih utvrda na Visu. Već 1897. godine zajedno sa sinom i obitelji Rocchi, također trgovcima s Visa, kupio je jedrenjake ‘Višanin’ i ‘Serafin’. Nakon očeve smrti 1886. godine sin Serafin nastavio se baviti njegovim poslom.
Putničko-teretni parobrod ‘Vila’ imao je nosivost 405 brt, bio je dugačak 46,4 m, širok 6,8 m i razvijao je brzinu od 11,5 čv. Parobrod je prometovao između Splita, Zadra, Trsta i Rijeke, s pristajanjima u svim većim lukama. U Trst je osim putnika prevozio vino, a na povratku se vraćao natovaren prehrambenim proizvodima. Do 1894. godine tvrtka Serafino Topić plovila je s čak pet brodova (osim ‘Vile’ u njezinu vlasništvu bili su još brodovi ‘Vis’, ‘Zara’, ‘Lussin’ i ‘Vitez’). Potom je tvrtka kupila brod ‘Jason’, a prije kraja 19. stoljeća i ‘Medeu T’. Nakon što se kompanija Serafino Topić pripojila kompaniji Dalmatia, brod ‘Vila’ bio je unesen u novu kompaniju kao njezin osnovni kapital, uz parobrode ‘Vis’, ‘Lussin’ i ‘Vitez’ (ne uključujući pritom gotovinu u iznosu od 179.740 kruna). Za brod se brinulo 12 članova posade, a pokretao ga je parni stroj od 420 konjskih snaga. Sve do početka Prvoga svjetskog rata plovio je na smjeru Trst – Metković, s pristajanjima u svim važnijim lukama. Za vrijeme rata obavljao je povremene prijevoze iz Trsta i Rijeke u Dalmaciju.
U nedjelju 30. lipnja 1918. parobrod obalne plovidbe ‘Vila’, koji je plovio prema Šibeniku pod zapovjedništvom kapetana Nike Gamulina, iznenada je torpediran, svega nekoliko minuta nakon što je prošao pored Primoštena. Parobrod je bio pogođen jednim torpedom gotovo po sredini broda te je potonuo za svega tri minute. Ukupno 16 članova posade i putnika spasila je austrougarska torpiljarka ‘85F’, a smrtno je stradalo ukupno 19 ljudi, od kojih devet putnika i deset članova posade. Spašeni su bili kapetan i prvi časnik te osam članova posade i šest putnika. U skladu s austrougarskim podacima, dugo vremena smatrano je da je torpedni napad i potapanje parobroda ‘Vila’ izvršila podmornica talijanske ratne mornarice (‘Regia Marina’) ‘F7’. Ta podmornica navodno je ispalila još dva torpeda na torpiljarku pristiglu iz Rogoznice dok je spašavala utopljenike, ali su je konačno s mjesta potonuća potjerali torpiljarka ‘Tb.12’ i hidroavion ‘K 172’. No prema najnovijim informacijama gospode Vojislava Maksimovića i Zvonimira Freivogela, autora ‘Enciklopedije podmorničkog rata na Sredozemlju 1914. – 1918.’, torpedni napad izvršila je britanska podmornica ‘E 21’ pod zapovjedništvom poručnika Carlyona Brittona. Podmornica ‘E 21’ pripadala je najvažnijoj i najuspješnijoj E klasi britanskih podmornica koje su iznijele podmorničke aktivnosti britanske ratne mornarice (Royal Navy) u Prvome svjetskom ratu. Ukupno je izgrađeno 56 primjeraka ove klase podmornica, a neke od njih djelovale su u Jadranskome moru s logističkim osloncem na talijanske podmorničke baze u Veneciji i Brindisiju. Tamo su činile dio podmorničke flote Antante na Jadranu zajedno s talijanskim i francuskim podmorničkim snagama.
Ograničeno ronjenje
Kao i u brojnim drugim slučajevima torpediranja brodova trgovačke mornarice na Jadranu, tako i u slučaju potapanja parobroda ‘Vila’, zapovjednici podmornica nisu se pridržavali odredbi Londonske konvencije o postupcima s nenaoružanim trgovačkim brodovima. Dakle, uslijedio je obrazac torpednoga napada i potapanje civilnoga broda bez upozorenja, dok su se njemački i austrougarski zapovjednici na Sredozemlju uglavnom pridržavali tih odredbi prema kojima su posada i putnici nakon upozorenja mogli prijeći u čamce za spašavanje i time su njihovi životi mogli biti spašeni.”
I za kraj, kako navodi Delibašić, u planu je da se u bližoj budućnosti ronjenje na ovoj, ali i svim drugim brodskim olupinama koje su starije od 100 godina, ograniči, tj. da one uđu u poseban režim izvođenja ronilačkih aktivnosti. To se odnosi i na one olupine koje su već ranije zaštićene posebnim Zakonom o zaštiti kulturne baštine RH. Ponajprije će se to odnositi na sve brodolome koji datiraju iz razdoblja Prvoga svjetskog rata, kao i sve one koji su stariji od toga razdoblja. Razlog leži u činjenici da je Republika Hrvatska potpisnica UNESCO-ove Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine iz 2001., koja govori o tome da sve brodolome starije od 100 godina treba štititi od devastacije. UNESCO-ove Konvencije vrijednosno su iznad nacionalnih zakona te su zemlje potpisnice dužne prilagoditi svoje zakonodavstvo i njegovu provedbu tim konvencijama.
