Poznati glumac Rade Šerbedžija u posljednje je vrijeme imao puno posla. U Velikoj Britaniji snimio je novu sezonu proslavljene serije "Downtown Abbey", u Americi trenutačno priprema čak četiri nova filma, a u Rijeci, u kojoj živi od 2011. godine, vodi studij glume i medija, koji se održava na hrvatskom i engleskom jeziku. Uz sve te angažmane, povod našem razgovoru bilo je zagrebačko predstavljanje 14. sezone njegova Teatra Ulysses, na kojem je održao iznimno emocionalan govor o katastrofi koja je pogodila poplavljena područja, izrazivši nadu da će te poplave isprati krv koja je na tom tlu prolivena devedesetih.
:: Za vrijeme i nakon rata dugo ste izbivali iz Hrvatske da biste se 2001. godine vratili i na Brijunima utemeljili vlastito kazalište. U kakvom vam je danas sjećanju taj period?
Prve godine zadali smo si postaviti "Kralja Leara", koji je velik projekt, a mi smo imali vrlo malo novca i zbog toga je bilo teško. Bilo bi i teže da uz sebe nismo imali producenticu Tatjanu Ačimović koja je na svojim leđima iznijela projekt. Poslije je došla velika pomoć mog prijatelja Duška Ljuštine, koji je između svih svojih aktivnosti u zagrebačkoj kulturi odlučio doprinijeti svojim resursima i savjetima. Učinio je to iz prijateljstva, ali i iz želje da se u Hrvatskoj stvori jedan novi, dobar teatar. Iako je kriza i novca je u državi svake godine sve manje, dosad smo uvijek uspijevali pronaći dovoljno sponzora koji su prepoznali našu energiju i odlučili nas podržati. Ulysses je postao značajan teatar jer smo sve što smo dobivali ulagali u predstave. Nitko se na njima nije obogatio, a mnogi, među njima moja žena i ja, na Brijunima već 14 godina radimo bez honorara.
:: Ipak, u javnosti se svako malo pojavi teza da se Ulyssesu pogoduje, da trošite previše novca...
Već dugo to govore, ali ne vidim uporište za bilo kakve optužbe. Mi puna dva mjeseca radimo s velikim ansamblom. Te ljude treba nahraniti i smjestiti. Mnogo nam pomažu ljudi koji vode brijunske hotele i park. Pomagala nam je i vojska. Ali te stvari svejedno koštaju. Godinama smo dobivali po sedam tisuća eura od Ministarstva kulture i Istarske županije. S tim novcem ne može se platiti jedan dan troškova naše ekipe!
:: Ove ste godine ipak dobili znatno više od sedam tisuća eura.
To je zato što je Andrea Zlatar, kao prva ministrica kulture koja je došla na naše predstave, bila oduševljena svime što je vidjela i odlučila nam je prošle, a zatim i ove godine povećati budžet. Ovo je sada normalan, a ne prevelik iznos za kvalitetan i relevantan teatar koji smo na Brijunima razvili. Znate li da kod nas nema gratis ulaznica? I sam plaćam ulaznice za svoje prijatelje koje pozovem na festival jer velikim dijelom živimo i od toga.
:: Nakon povratka iz Amerike nastanili ste se u Rijeci, gdje ste utemeljili studij glume. Kako to ide?
Studenti su izvrsni, ali financije nas ograničavaju. Uz sav trud rektora Pere Lučina, gradonačelnika Vojka Obersnela i župana Zlatka Komadine, koji su moji prijatelji, u Rijeci nema novca da postanemo međunarodni studij kakav priželjkujemo.
:: Mislite li nešto poput studija koji je mađarski redatelj Bela Tarr osnovao u Sarajevu, a na kojem predaju Jim Jarmusch, Tilda Swinton i Gus Van Sant?
I sam sam već razgovarao s Ralphom Fiennesom, Johnom Turturrom i Vanessom Redgrave o mogućnosti da dođu predavati u Rijeku, ali u ovim okolnostima to je nemoguće.
:: Sa svojim sinom Danilom pripremate novi film, vaša supruga režira na Brijunima... Kako je raditi s obitelji?
Kad sam ulazio u Danilov prvi film “72 dana”, bojao sam se kako će to izgledati, ali na koncu sam imao jednu od najdivnijih suradnji s nekim redateljem uopće. U privatnom životu imamo različite energije i često se svađamo, ali na poslu se u svemu razumijemo. Uživam raditi i sa svojom kćeri Lucijom iako smo igrali malo zajedničkih predstava. A to nam je i prilika da budemo zajedno kao obitelj. Srećom, djeca su mi talentirana pa je i ta suradnja sasvim logična.
:: Najavljujući novu sezonu Ulyssesa, jako ste emotivno govorili o poplavama koje su nas zadesile.
Znate, ima jedan čovjek s kojim sam godinama prijatelj. Ponekad i ratujemo, onako bezazleno i glupo kao što prijatelji znaju. Težak je za komunikaciju, ciničan, brz na jeziku. Ali kad dođe stani-pani, on je uvijek tu. Njegovo je ime Arsen Dedić i naučio me da u životu dođu situacije u kojima ne pomažu velike riječi, nego samo djela. Već sam se odrekao nekih honorara u korist stradalih, ali ovog ću vikenda osobno otići u istočnu Slavoniju i vidjeti što još mogu učiniti.
:: Čini se da je ta katastrofa prvi put nakon rata ujedinila Srbe, Hrvate i Bosance koji inače možda ne bi surađivali. Je li nam potrebna nova tragedija da se odmaknemo od naslijeđa one prethodne?
Čovjek je sazdan od svega pa i od zrna dobra. Kad čini zlo, to je najčešće iz osobne traume ili osjećaja povrijeđenosti. Postoje, dakako, i ljudi lišeni emocija kakvi su u ratu počinili najužasnije zločine, ali mislim da su ti pojedinci pomračena uma još uvijek u manjini. Mnogi su u ratu bili na suprotnim stranama, ali nisu činili definitivno zlo. To su oni normalni ljudi koje je politika gurnula u rat, ali oni će u sebi ipak pronaći snagu da prijeđu preko svega lošeg i pomognu kad nastupi ono stani-pani. Upravo mogućnost razumijevanja tragedije čovjeka druge rase, nacionalnosti ili vjere, koji nam je možda bio i neprijatelj, čini nas različitima od životinja.
:: Kako u tom kontekstu komentirate jačanje hrvatske konzervativne desnice koja svoju retoriku gradi upravo na podjelama?
Ne pogađa me kad prepoznam čovjeka koji je toliko isključiv, pa i banalan u svojim političkim pogledima, ali jako me pogađa način na koji takvi ljudi zarobe obične, normalne ljude koji nemaju dovoljno znanja da bi to prepoznali. Umjesto da se koncentriramo na vitalne probleme koji potresaju naše društvo poput loše ekonomije, mi slijedimo ljude koji nam iznova truju živote nekakvim religijskim i nacionalističkim floskulama pa za sve što nam ne ide dobro pronalazimo krivce u drugima.
:: Tako se u zadnje vrijeme često povlači i pitanje minulih ratova.
Mislim da se danas previše inzistira na doktrini pomirenja političkih i vojnih protivnika iz Drugog svjetskog rata. To je bilo zlo, rat na život i smrt, i pomirenja nema. Ne može se izjednačavati fašizam s antifašizmom. Ne može se opravdavati kvislinška politika i uloga Hitlera, Mussolinija i ostalih fašista u 2. svjetskom ratu sa svim onim snagama antifašizma koje su se borile za oslobođenje svojih zemalja. A što se današnje političke i ideološke podijeljenosti tiče, treba reći... Bit je u ovome: ja sam sin partizana, ali ne razmišljam o tome je li čovjek s kojim razgovaram sin partizana ili ustaše. Nemam se ja što miriti s čovjekom koji je sin ideološkog protivnika mog oca. O tome ne želim ni razmišljati! Želim u njemu prepoznati čovjeka koji živi u današnjem vremenu i s kojim danas mogu raditi i biti prijatelj. Zbog tog svog stava imam neke jako bliske i važne prijatelje čiji su očevi bili na suprotnoj strani od moga. Ne pada mi na pamet propitivati je li to normalno ili nije. Meni je to najnormalnije.
:: Čini mi se da zbog tog stava često imate i problema.
Imao sam, i opet podcrtavam: ja nisam član nikakve partije niti sam bio član Komunističke partije u doba kad je ona žarila i palila. Krležijanac sam i uvijek sam osjećao pripadnost ljevici, suosjećanje s proletarijatom, radnicima, seljacima, srednjom klasom. To su ljudi kojima uvijek želim pomoći. Manje sam zadivljen kapitalizmom, bogatim ljudima i njihovim svijetom iako susrećem i takve ljude. Ja im ne pripadam. Niti sam bogat niti želim biti bogat. Zato ih nekako brzo prizemljim i okrenem na svoje.
:: Jeste li zato otišli iz Amerike?
Djelomično. Bio sam sit nepravde, strašnog siromaštva u kojem ljudi, pogotovo Afroamerikanci, tamo žive. Strašna je pomisao da šezdesetih godina crnci još nisu smjeli sjediti u istom autobusu s bijelcima. Dokle ide to ludilo? A proizlazi iz feudalnog i kapitalističkog. Iako istini za volju treba reći da kapitalizam nije svuda isti i da je mnogo preuzeo iz socijalističkih ideja. To se najbolje vidi u zemljama sjeverne Europe. Amerika se hvali svojom demokracijom, ali njihov je kapitalizam najsuroviji. Novac je u rukama onih koji uništavaju čitav planet svojim tvorničkim postrojenjima i vojnim eksperimentima, a narodu ne žele nimalo olakšati muku. To su ljudi koji su proizveli ovu krizu.
:: Hrvatska je već dugo zarobljena u krizi koja je zahvatila sve društvene razine. Mislite li da kao država uopće možemo napredovati?
U Hrvatskoj neće biti sreće dok ljudi ne pronađu dovoljno energije da počnu razgovarati o problemima kao ideološki neistomišljenici, a ne kao protivnici. Među političkim strankama vlasti i opozicije mora se stvoriti konstruktivnija atmosfera u kojoj se može govoriti o smjeru u kojem će zemlja dalje ići. A kod nas se sve i dalje svodi na podmetanja, insinuacije i pozivanje na prošlost.
:: Mislili smo da bi nas mogla spasiti nova generacija neopterećena prošlošću, ali ni ovi mlađi političari nisu bogznašto postigli.
U situaciji u kakvoj je danas Hrvatska ni Tito se ne bi snašao. Vjerujem da je Milanović osoba koja u sebi nema mržnje, ali napadaju ga s brojnih strana, a on pri tome čini vidljive greške.
:: Bili ste na prosvjedima u Sarajevu. Čini li vam se da je to put? Da se narod pobuni i kaže “dosta je”?
To će sigurno biti put. Ovo što se događa u Bosni početak je jedne sveopće proleterske revolucije. Kad kažem proleterske, ne mislim na komunizam, o kojem ćemo jednog dana samo čitati iz filozofskih udžbenika. Mislim na proletere najrazličitijih nacija i religija koji moraju osvijestiti svoje nepismene glave i na neki način sudjelovati u kreiranju svoje sudbine.
:: Ipak, čini se da je nakon prvog šoka i privlačenja pozornosti čitave regije građanski bunt u BiH splasnuo.
To je zato što su mnogi ljudi još uplašeni i nesvjesni što im slijedi ako se ništa ne promijeni. Oni misle o danas i sutra, ali ne o prekosutra. Zaboravljaju da čovjek može godinu dana kuhati juhu od opanaka, ali ne može vječno. Kad vidiš da ti je dijete bolesno, gladno ili ne može ići u školu, jedino što možeš jest vikati i rušiti palače. U Bosni se previše naroda s pravom boji za sudbinu svoje djece i to su oni koji moraju izaći na ulicu.
:: Mislite li da bi se slično jednog dana moglo dogoditi i u Hrvatskoj?
Siguran sam u to. Ne samo u Hrvatskoj, dogodit će se to i u Americi i u cijelom svijetu. Krupni kapitalizam može malo popuštati, tu i tamo nahraniti gladne mase i time odgađati trenutak sloma, ali neminovno je da će jednom doći kraj strpljenju. A znate kako Krleža kaže: Jednog će dana...
>> Rade Šerbedžija postao građanin Makedonije!
.....izrazivši nadu da će te poplave isprati krv koja je na tom tlu prolivena devedesetih.......... E druže Rade ta krv NEĆE nikada biti isprana, sve dok smo mi Hrvati živi...