Pravovjernost naših političkih trudbenika istopi se poput grude snijega čim se približe kakvi izbori. Od njihova puritanstva tada ostaje tek hladna lokvica, ponekad čiste, a ponekad prljave vode. Priče o vjerodostojnosti i programskim savezništvima koja će biti pravi odgovor na potrebe birača uzmiču i prepuštaju mjesto sirovom pragmatizmu. Kad se približe izbori, najvažnije je smisliti kombinaciju koja će osigurati dolazak na vlast.
Ako zbog toga treba spavati s neprijateljem, pogaziti načela, preskočiti ideološke brane, saditi tikve s vragom što onda?! Važan je cilj jer on opravdava svako sredstvo. Barem se tako čini iz vizure političara. Birači su, čini se, ionako u drugom vjerovničkom redu, čije će se potrebe namiriti ako što ostane.U sklapanju profitabilne kombinacije za preuzimanje vlasti na skorim izvanrednim izborima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji Račanovi socijaldemokrati, primjerice, ne skrivaju da računaju i na potporu gospodara Neretve Stipe Gabrića Jambe. Dakle, istog onog Jambe za kojeg bi u stvarnosti najradije da svijet gleda kroz rešetke zbog različitih gospodarskih nepodopština kojima je i zavladao plodnom dolinom.
Točno, onog Jambe koji poput kakvog feudalca s očinskim osjećajem za svoje kmetove kupuje njihovu ljubav, poštovanje i vjernost dolaskom na svaki sprovod, stavljanjem novčanice od 500 kuna pod jastuk netom krštenog djeteta ili "slučajnim" navraćanjem na pričesni ručak... Istog onog tipa koji je prije samo nekoliko tjedana bio saveznik HDZ-u pa se onda okrenuo protiv njega i poput buldožera rovao i gurao dok nije srušio lokalnu vlast u kojoj je i sam bio ključni čimbenik. Neretvanski je junak davno stupio na političku i gospodarsku scenu kao čedo HDZ-a, a danas će zahvaljujući snazi osvojenoj silom i novcem, koja mu donosi od sedam do osam postotaka biračke potpore, koketirati sa svima. Ne zato da bi njegovim "kmetovima" bilo bolje, nego iz nekog pomalo perverznog gušta da smjesti onima koji su njemu nekad smjestili... I tako ukrug. S pričama kao što je ova s krajnjeg juga Hrvatska je upletena u mrežu iz koje se ne može iskoprcati.
Pravovjerni i dosljedni SDP, koji, kako kaže Ivica Račan želi oko sebe okupiti ozbiljne stranke, a ne kao Ivo Sanader trabante, prihvatio bi potporu političara protiv čijeg bi se postojanja u politici zapravo trabo boriti svim snagama. No, generalni problem hrvatske politike je što gotovo sve stranke imaju kakvog malog Jambu u svojim redovima, koji politiku shvaća kao gospodarenje, a prostor kojim upravlja kao obiteljsko naslijeđe. Umjesto da ih uklone iz vlastitih redova, stranke im se uglavnom klanjaju, hipnotizirane auerolom moći koja obavija te likove. Po čemu su, na primjer, neretvanski Gabrić i zagrebački Bandić različiti? Po stilu kojeg se ne bi postidio ni feudalni vladar Franjo Tahi nisu. Šef SDP-a kaže da se želi razlikovati od šefa HDZ-a, koji je populist, gazda, čvrstom rukom upravlja svojom strankom i Vladom, ne ostavljajući prostora za politički razvoj i samostalnost svojih partnera. SDP, pak, razvija demokratski koncept, u kojemu partnerski identitet neće biti ugrožen. Riječi, riječi, samo riječi...
Koalicijski partneri iz nekadašnje državne vlasti govore kako je SDP najprije oslabio HSLS, a potom se okrenuo HSS-u i HNS-u. No, prošlost na stranu, okrenimo se budućnosti. Po čemu bi to Jambin partner Račan bio bolji od Jambina partnera Sanadera? Zapravo ni po čemu. Jer, uđe li SDP na jugu Hrvatske u aranžman s Jambom, to će značiti da i Račan daje legitimitet moćniku kojeg bi, kao i sve koji politiku shvaćaju na feudalno-kmetski način, trebalo potjerati iz politike.
