Svi znaju za najpoznatiji slučaj raspeća na svijetu, prema Novom zavjetu, kada su Rimljani Isusa Krista osudili na taj vid smrtne kazne. No, to itekako nije jedini slučaj raspeća u povijesti.
National Geographic piše kako je u antičko doba na tisuće ljudi bilo je osuđeno na sramotnu i tešku smrt raspećem, a taj čitav proces u Rimu je trajao dugo te je podrazumijevao bičevanje i mučenje prije nego što bi osobu prikovali za križ. Smatra se da su Asirci i Babilonci započeli kažnjavanje vezivanjem za drvo ili stup. Praksu raspeća su preuzeli i Perzijanci u 6. stoljeću p.n.e., prema istraživanjima koje je objavio South Africa Media Journal 2003. godine.
Rimljani su takav načim smrti počeli upotrebljavati kao sistem kažnjavanja za vrijeme rata protiv Kartagine tijekom Punskih ratova u 3. stoljeću p.n.e. Aleksandar Veliki je osvajanjem Perzije, nakon izgradnje svoga imperija, uveo praksu raspeća u zemljama istočnog Mediterana, u 4. stoljeću p.n.e.
U idućih 500 godina Rimljani su "usavršili" raspeće, sve dok ga Konstantin I. nije ukinuo u 4. stoljeću nove ere, navode u svom izveštaju profesori na Odsjeku za engleski jezik i klasičnu kulturu na Sveučilištu Slobodne države u Južnoj Africi, Francois Retief i Louis Silirs, a prenosi National Geographic.
No, kako se to smatralo izuzetno sramotnim načinom umiranja, Rimljani su tako ubijali samo strance, robove, protjerane vojnike, kršćane i ponekad političare. Rimski general Varus osudio je na smrt raspećem 2000 židova, a masovno raspeće dogodilo se i u prvom stoljeću nove ere tijekom rimsko-židovskih ratova. I Krist je osuđen na raspeće pod optužbom da je potaknuo pobunu protiv Rima.
Također, ljudi koji su osuđeni na smrt raspećem su prethodno nili bičevani, svi osim žena, rimskih senatora i vojnika (osim ako nisu napustili službu). Osuđenika bi bičevali po golim leđima, nogama i stražnjici. To bi uzrokovalo teške rane, bolove i krvarenje. Često se događalo da se osuđenik, iscrpljen od mučenja, onesvijesti ili umre i prije samog čina raspeća. Ako preživi bičevanje, osuđenik bi bio ponižavan i ismijavan, a svoj križ, na koji će biti razapet - nosio bi na leđima kroz ulice. A nije bila rijetkost ni da vojnicima osuđenicima odsijeku neki dio tijela, poput jezika.
Neki izvori čak govore o još jednom činu koji je uveo grčki kralj Antikus IV - osuđenom bi zadavili dijete i okačili mu ga oko vrata prilikom raspeća. Dok u Jeruzalemu, na primjer, žrtve su dobivale opijat - vino i tamjan, kako bi im se ublažila bol.
Smrt tim putem nastupa sporo, između tri sata i četiri dana, a nekad bi proces umiranja ubrzavali vojnici tako što bi dodatno fizički zlostavljali žrtvu. Članovi obitelji bi, uz dozvolu rimskog suca, beživotno tijelo mogli skinuti s križa kako bi ga sahranili. U suprotnom leš bi bio ostavljen na milost i nemilost pticama grabljivicama, piše National Geographic.
"Prebijanje"?! Valjda pribijanje. "Kartagina"? Kartaga.