Prije negoli je zatvorio vrata stare kuće u kojoj je odrastao, zagledao se u Zoru. Nije rekao ni riječ. Pozdravio ju je pogledom. Travanj je bio na svome izmaku, 28. dan, a na satu u blizini vrata kazaljke su pokazivale ranih 7.30 sati.
Krenuo je utabanom stazom, nije se žurio, ali nije se ni osvrnuo iza sebe.
Da jest, vidio bi da Zora, njegova supruga, za njim viri iza starih vrata. Zagledala se u ramena pa u ruke, čitava mu leđa. Smiješila se dok je njezin Milan Dzjama, hodajući do plota, nogom gurao kamen s puta. Smiješila se sve dok on nije zašao iza ugla gdje ga više nije mogla pratiti pogledom.
Ni u najgorim joj mislima nije palo na pamet da je to posljednji put da svog supruga vidi živog.
"Ja moram ići"
– Imali smo svoju gostionicu u kojoj smo radili. Toga jutra na vijestima Radio Novske zvali su sve da se pridruže vojsci. Bilo je bučno, nije se dobro razumjelo što voditelji govore, no on je ostavio krpu, uzeo stvari i krenuo – prepričava njegov ratni početak Zora. Danas su joj 53 godine i još, baš kao i te 1995., na onome putu vidi svog Milana.
– Kamo ćeš? – viknula sam za njim
– Zar nisi čula? Moram ići, zovu nas – odgovorio joj je i nestao iza vrata. Milan je bio pripadnik 125. brigade, u ratu je od njegova samog početka bio s prijateljima iz Ivanić Grada, Novske, no do kada točno, Zora se više ne sjeća. Pred Bljesak je, zna tek, ponovno mobiliziran. Onoga dana kada je zatvorio za sobom vrata u staroj kući ostalo je dvoje djece, kći koja je tada napunila 18 i sina kojemu je tada bilo 17 godina.
Prije negoli će u rat, Milan se bavio ugostiteljstvom, bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva, a u spomen na prvog poginulog prijatelja iz sela pokrenuo je i vodio nogometni klub "Tomislav klub". – On je otišao, a ja sam ostala u našoj gostionici u Lipovljanima. Bilo je to 2. svibnja. Ja sam radila, a u gostionicu su stigli dečki, suborci moga Milana – kaže. Uzima pauzu, suze joj ne daju da izgovori ijednu riječ.
– Dobro je da ovo njegova majka ne čuje – kaže i pogleda u vrata stare sobe, gdje je majka Marija. Milanova majka još je živa, ali sve ove godine odlazi se u sobu, gdje sjedi ispred sinove fotografije.
– Dečki su došli i nisu ništa govorili. Odjednom kao da sam znala. Obuzeo me osjećaj koji ne znam opisati. Odmah nakon toga moja su dva brata ušla u gostionicu. Bilo je dovoljno da me pogledaju. Znala sam što imaju reći – kaže. Milana više nema, njegovo je srce prestalo kucati u jasenovačkom rovu 2. svibnja 1995. godine. Tog je dana stao život i njima dvjema – majci Mariji i suprugi Zori.
– Dva dana nakon njegove smrti u našu su kuću stigli suborci. Donijeli su njegove stvari. Vojna knjižica, njegov mali nožić, novine koje sam i danas sačuvala, a koje je imao uza sebe. Tada sam prvi puta čula da je poginuo u rovu uz još jednog suborca. I to je sve što sam u tome trenu čula. – govori i pali cigaretu. Nikada nije zaboravila onaj Milanov pogled s vrata. O ratu i situaciji na terenu nije joj govorio. Ono kratko što je i bio kod kuće, smatrao je, nije zaslužilo da se troši na krvave i bolne priče.
Svake godine je teže
– Baš zato što mi je ta posljednja slika ostala u glavi, željela sam da njegovo tijelo, prije nego ga pohrane u grob, donesu kući. U toj kući je odrastao, u tom se dvorištu oženio, tu mu je bilo sve što je imao – kaže i zaplače najjače do tada. I sada se travnju bliži kraj, a ona iz godine u godinu proživljava istu dramu.
– Tada nisam svoja. Čovjek misli da je s vremenom lakše. Nije. To je čista zabluda. Sve je teže i teže – kaže. Od onoga dana kada su joj javili da njezina Milana više nema, nije pitala nikakve detalje njegove pogibije.
– U onom prvom trenu nisam se ni sabrala da bih to pitala, a kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da se s tim jednostavno ne bih znala nositi. Uostalom, onaj koji je bio s njim, koji mi je mogao to reći bez ikakvih dodanih verzija, poginuo je u istome trenu. Naslušala sam se toliko verzija da nisam željela otkrivati koja je prava. Sve su nepodnošljive – kaže. Danas se brine za Milanovu majku Mariju, a smiješak na lice mame joj tri unučice. Za nju nema dileme – Milan je još tu. Živi u njezinim mislima, njezinoj kući i njezinu srcu bez obzira na to što ne propušta priliku da u Jasenovcu, na mjestu nekadašnjeg rova, na kamenu za sve pale zapali svijeću.
>>Javio je: "Nitko nije stradao". Onda je pokošen
>>Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>> Pratite blog 'Ratne priče'
>>Sve priče o junacima Bljeska čitajte u našem specijalu
