Vukovarski župnik Ivica Jagodić predstavio je danas inicijativi u okviru koje će se u Vukovaru postaviti izložba u spomen na 34 djece iz Vukovara i s područja Općine Vukovar koja su stradala u agresiji 1991. godine.
- Postavljene ilustracije i fotografije hod su kroz bitku za Vukovar u vremenu okupacije te prate datume stradanja svakog dječjeg života sve do lipnja 1992. i posljednje biografije. Postav se temelji na sadržaju knjige Mama, ne vidim nebo autorice Ani Galović gdje su obuhvaćene dostupne informacije o trideset i četvero poginule, nestale i ubijene vukovarske djece na području grada Vukovara i rubnim mjestima usko vezanim uz Vukovar za vrijeme bitke 1991. godine, a zatim i za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. godine - rekao je fra Jagodić.
Podsjetio je kako je najmlađe dijete u Vukovaru, koje je stradalo, bilo staro svega nekoliko sati i umrlo je radi nedostatka kisika. Najstarije stradalo dijete poginulo je 6 dana prije svoga 18-og rođendana. Među 34-ero stradale djece je i nekoliko njih koji su ubijeni ne Ovčari. Za neke od njih ni danas se ne zna gdje su pokopani.
Dražen Živić, s Instituta Ivo Pilar, kazao je kako ćemo svi zajedno morati uložiti još puno napora kako bi saznali sudbinu, okolnosti i sve činjenice oko stradanja djece. Istakao je i kako stradala djeca u Vukovaru nisu život izgubila samo tijekom granatiranja nego i u neposrednim borbama te da se više njih, iako su bili maloljetni, uključili u obranu grada.
- Na nama je da doznamo sudbinu svakog stradaloga djeteta kao i sve okolnosti stradavanja ali i da otkrijemo gdje su njihova posljednja počivališta. Nažalost, za neke od njih ni danas se ne zna gdje su pokopani. Želimo da dječja žrtva postane dio hrvatske memorije i sjećanja na teške i slavne dane Vukovara - rekao je Živić.
Vukovarska dizajnerica Žaklina Kurmaić kazala je kako je postav zamišljen tako da jedna crvena linija povezuje sudbine sve djece. Bit će tu i elementi koji će govoriti kako su ta djeca stradala, odnosno jesu li poginula od granata, strijeljanja ili su pak izgubili život pod nekim drugim okolnostima.
S ovim vijencima za poginule Srbe (ostali nisu poginuli nego su ubijeni, ubili su ih Srbi) trebalo je pričekati dok britanski, poljski i izraelski premijeri položi vijence na groblju poginulih vojnika Waffen SS-a, Wermachta, Kriegsmairine i Luftwaffea. Pa onda još onoliko koliko je prošlo od drugog svjetskog rata do tog trenutka.