Smrt prof. Ive Banca ostavlja za sobom golemu prazninu koju će biti jako teško ispuniti. Možemo bez ikakve dvojbe zaključiti da je umro veliki bard hrvatske historiografije. Već sada se slobodno može reći i da je profesor Banac obilježio jedno značajno razdoblje u hrvatskom javnom životu u kojemu je bio prisutan više od tri desetljeća.
Koliki je obol profesor svojim djelovanjem uzidao u temelje moderne hrvatske demokracije o tome će sud donositi i budući naraštaji, ali zvijezda velikana s odmakom sve jače svijetli. Jednako sigurno je i da je profesor bio značajni obnovitelj hrvatskog društva nakon polustoljetne komunističke diktature. Nedvojbeno je da je obogatio svoju Hrvatsku, osiromašenu i poharanu totalitarnim jednoumljem, te činio sve da ona prodiše punim plućima slobode u posljednjih tridesetak godina. Cijelo vrijeme, do samog kraja života, branio je demokratsku stečevinu svjestan kakva se alternativa nudi. Upozoravao je naš naraštaj da stvari ne uzimamo zdravo za gotovo i da nismo dovoljno svjesni činjenica kakve su naravi bile diktature i povijesni radikalizmi prošlog stoljeća. Općenito, povjerio mi je u više navrata određenu dozu optimizma da će naše 21. stoljeće biti lišeno strahota ratova i revolucija. U tom smislu gledao je u demokratskom poretku jamstvo mira i blagostanja pred izazovima koje nosi neizvjesna budućnost.
Nemale zasluge zašto danas slobodnije mislimo i govorimo nego prije tri desetljeća pripadaju profesoru, premda toga još nismo dovoljno svjesni. Istinski je ispunjavao poslanje javnog intelektualca tako što je stalno pomicao granice slobode u javnom prostoru jedne još neslobodne tranzicijske zemlje. Međutim, da nema slobode bez istine i obrnuto, profesor Banac je jako dobro shvaćao. Nije se povodio za pomodnim strujama postmodernog relativizma koje nas na sve strane preplavljuju, nego se držao stare škole historiografskog klasika. Njegova žarka ljubav prema istini i slobodi posvema je pokretala sav njegov javni i znanstveni rad, a najsnažnije se očitovala u polemičnosti javnih sučeljavanja. Stajao je duboko ukopan u onoj srednjovjekovnoj universitas koja je smatrala da su akademija i njezini članovi pozvani da budu ponizni tragaoci za istinom o stvorenju i Stvoritelju. Ustrajno se, do kraja, borio u dubokoj krizi današnjeg sveučilišta kako bi se pod svaku cijenu očuvali visoki moralni i intelektualni standardi. Na tragu toga profesor je bio istinski branitelj svih onih tekovina na kojima je podizana zapadna civilizacija, čiji je duh izrastao iz tri velika grada njezina simbola, Jeruzalema, Atene i Rima.
Nije se ponašao kao običan akademski birokrat među tolikim drugima koje se može sresti, nego kao istinski intelektualac koji je shvaćao važnost javnog djelovanja. Osim toga, njegov pristup prema studentima odisao je ljudskošću, toplinom i plemenitošću daleko od svake oholosti uma i hladne distanciranosti akademskog birokratizma. Privlačio je mlade ljude, izlazio im ususret, okupljao ih i bodrio, osvajao ih puninom svojeg velikog znanja i šarma. Profesor je tip čovjeka koji je imao stav i mišljenje, a takvih je danas sve manje. Imao je snažnu osobnost. Nipošto mekušac, nedvosmislen, odlučan i jasan u svojim istupima, zbog toga je uspio i izgraditi svoju jaku i prepoznatljivu javnu poziciju.
Naprosto nije moguće ljubiti svijet ako se prije toga ne ljubi svoja vlastita domovina. U tome se zrcalilo svo profesorovo domoljublje i njegov kozmopolitizam. Do posljednjeg trenutka života sav se zaokupljao brigom za svoju Hrvatsku i svijet. Svjetska zbivanja i svjetsku politiku je svakodnevno, Hrvatska nakon njegova odlaska sigurno neće imati takvog poznavatelja svjetskih prilika. Mene je oduševljavalo što je on svakodnevno čitao američki i europski tisak, u čudu sam promatrao odakle mu toliko vremena za popratiti sve te stvari uz brojne druge obveze. Hrvatsku i hrvatski narod nije ljubio razmetljivim i velikim riječima, ostrašćenim fanatizmom i gromoglasnim busanjem u prsa, nego razborito, tiho i nenametljivo, bez ikakva pretjerivanja. Sama činjenica da mu je posljednja želja bila da se pokopa u sjeni dubrovačkih čempresa, pored grobova svojih djedova, pokazuje također i onu neizmjernu ljubav koju je posjedovao prema rodnom zavičaju. Nikada profesor ne bi ostvario tako uspješnu američku karijeru i prodor u svijet američkog sveučilišnog života da se nije napajao bogatom intelektualnom i kulturnom baštinom svoga Dubrovnika i svoje Hrvatske.
I profesor je osjetio tradicionalni hrvatski jal, našu zlobu i jad kao i toliki veliki ljudi u našim stranama. Takvi porivi su još više ojačali u jednom društvu koje je tek izašlo iz jednog sustava utemeljenog upravo na zavisti, koja je smrtni grijeh i antivrlina. Čitavo vrijeme borio se protiv takvog mentaliteta, osobno svjedočeći u našim susretima i druženjima kada se veselio tuđim uspjesima, kada je pokazivao svu svoju velikodušnost i gentlemenski duh koji ga je neizmjerno krasio. Isto tako, u jednom društvu u kojemu je kultura nerada ne baš rijetka pojava, svjedočio je svojim primjerom velike ustrajnosti i mukotrpnog rada. Osobno sam imao priliku promatrati kako izgleda njegov radni dan, profesor nije gubio ni minute, iz dana u dan stvarao je čitajući i pišući svoje tekstove, trošio se tako i izgarao do samog kraja života, uvijek podređen strogoj disciplini i stalno posvećen poslu, napisao je tako svoju zadnju recenziju prije manje od petnaestak dana usprkos velikim bolovima koje je trpio. Njegova žrtva je bila skrivena i samozatajna. Tako sam kao privilegirani pripadnik Bančeve škole imao prigodu da na njegovom sjajnom primjeru bjelodano spoznam da bez velike žrtve nema ni velikih djela niti velikih ljudi.
Da je današnja Hrvatska usvojila makar malo njegove radne navike bila bi puno bolje mjesto za živjeti i stvarati. Nije propuštao prilike, učinkovit i pedantan, čovjek malih stvari i nevjerojatne brige za detalje, točan i precizan u dogovorima i komunikacijama, nikada nije odlagao poslove ni odugovlačio s obvezama koje su stajale pred njim, ma kolikogod one bile teške i neugodne. Nije takvo ponašanje bilo toliko stvar njegova visoka profesionalizma, kolike njegove nesebičnosti i požrtvovnosti, biti svima uvijek na raspolaganju, u čemu se odražavala njegova nesebična ljubav prema bližnjima. Posljednjih godina ulagao je iznimne napore, čitao brojnu literaturu i radio u arhivu, sve da bi napisao jedno fundamentalno djelo o Hrvatskom proljeću ususret 50. obljetnice sloma hrvatskog rukovodstva u Karađorđevu. Nažalost, ostalo je nedovršeno u segmentima kako mi se povjerio pred smrt.
Profesor nije bio samo moj kolega, nego i prijatelj. Stoga sam imao prilike dotaknuti najdublja mjesta njegove duše. Spajala nas je strast za poviješću i rasprave o politici i različitim temama iz polja književnosti i filozofije. Vezalo nas je i naše južnjačko podrijetlo na koje smo obojica bili jako ponosni i koje nam je poslužilo da se još bolje razumijemo u našim susretima. Naizgled se čini da je samo bio okrenut raznim intelektualnim i političkim temama kako su tome svjedočila njegova javna istupanja. Međutim, bio je i čovjek vjere, u najskrovitijim dubinama svojeg bića jedna kršćanska duša. Njegov zemaljski život nosio je u sebi tako dvije neprolazne kategorije - razum i vjeru, iz kojih su proizlazili s jedne strane njegov naglašeni intelektualizam i s druge, samozatajna duhovnost. Profesor je tako u punini živio svoje čovještvo kao čovjek sav znatiželjan znanja, ali ništa manje od toga nego i čovjek koji traga za vječnim stvarima.
Izgleda što čovjek dobije u najranijem djetinjstvu, to čitav život nosi u sebi ma koliko ponekad skretao s tog puta. Do posljednjeg daha života nosio je u svom srcu svjetlo vjere koju je primio u toplini svoje obitelji, u prvim koracima života, a koju je duhovno i intelektulano učvršćivao odgojem kod otaca isusovaca u New Yorku. Tu temeljnu liniju nikada nije napustio, ako i jest pod bremenom života, njoj se ponovno vraćao da napoji svoju dušu na izvorima svoje djetinjske vjere. Tome je kumovao i dubrovački kraj odakle je ponikao i njegova čudesna povijest. Taj kraj jakih vjerskih tradicija i slavne Dubrovačke Republike oblikovao je nesvakidašnji spoj poduzetničkog duha i kršćanskog morala. Premda su stari Dubrovčani podržavali veze s raznim civilizacijama i kulturama svojeg zaleđa, nikada nisu izgubili jaki pečat svoje pripadnosti Zapadu i katoličanstvu. I profesor je usvojio takvu otvorenost i širinu duha svojih predaka, imao je veliko znanje o islamu i pravoslavlju koje sam imao čast slušati iz prve ruke, ali pri tome nikada nije gubio svoju izvornu pripadnost vjekovnoj dubrovačkoj baštini.
Bančev liberalizam je ostao pomalo nerazumljiv u jednoj zemlji kontinentalne tradicije koja se nadahnjivala francuskim putem. Njegov liberalizam nije bio onaj s korijenima u Francuskoj revoluciji, nije se progresivistički određivao. Niti se neprijateljski odnosio prema vjeri i tradiciji, niti je imao socijalističke i kolektivističke ambicije kao revolucionarni liberalizam koji je snažno utjecao na hrvatsku politiku i kulturu. On se gradio na profesorovom iskustvu angloameričkog liberalizma. Ovaj je u sebi imao klasičnu i nadasve konzervativnu crtu, jer je nastajao u zemljama koje nisu napravile takav korjeniti raskid s prošlošću kao što je viđeno u francuskom scenariju. Otuda je pridolazilo i njegovo poštovanje prema vjeri i moralnoj tradiciji kršćanske civilizacije. Stoga se takav profesorov liberalizam zalagao za veću ulogu pojedinca, veće ekonomske slobode, za manji utjecaj države i za veću slobodu i udruživanje slobodnih ljudi s konačnim ciljem da se stvori jedno neovisno građansko društvo lišeno prevelikog utjecaja vlasti i državnog aparata.
Bojim se da su njegove liberalne ideje polučile najmanje utjecaja u ovom području, ako se pogleda današnje stanje hrvatskog društva. Bilo bi krajnje pogrešno tvrditi da je njegovo opredjeljenje za liberalizam dolazilo samo iz njegove američke epizode života. Ne treba nikako zaboraviti i dubrovačku tradiciju slobodarstva koja je isto tako kao i angloamerička imala kontinuitet s idejom libertas iz perioda srednjovjekovnog kršćanstva. Profesorova zaokupljenost dubrovačkom inačicom tradicijskog liberalizma najbolje se dala osjetiti u njegovom možda najboljem eseju Konzervativna utopija braće Vojnovića iz 1981. U njemu se jasno primjećuje kako je isticao bliskost dubrovačkih i angloameričkih iskustava. Premda se u samom tekstu izrijekom to ne spominje, više su nego jasne aluzije jednog domaćeg autora s američkom adresom koji je otvarao takve “reakcionarne” teme u olovno doba socijalizma.
Suprotstavio je time dubrovačko i francusko shvaćanje slobode koje je imalo revolucionarno i utopijsko polazište u doba pada Dubrovačke Republike. Nasuprot Francuzima Dubrovčani su smatrali da se jedino kroz tradiciju i vodstvo elite mogu sačuvati istinske slobode. Iskoristio je takvo mišljenje da kroz stavove braće Vojnovića i dubrovačke vlastele progura i svoj osobni svjetonazor po kojem je sloboda iznad jednakosti, čime je između redaka sugerirao da je i ondašnji socijalizam neprijatelj čovjeka, njegove slobode i sreće. Dobro je znao da se jugoslavenski komunisti nadahnjuju francuskim revolucionarstvom, tako je dubrovačke teme braće Vojnovića upotrijebio za suptilnu kritiku njihova režima. Profesor je duboko vjerovao da zaboravom slobode nastupa momentalno ropstvo, što je velika ostavština ovog velikog čovjeka zemlji koju je toliko ljubio, zemlji teško izvojevane slobode.
Njegove zadnje riječi na samrtnoj postelji bile su izražaj neprolaznog jedinstva vjere i razuma, ujedno njegova duhovna i intelektualna oporuka koju mi je ostavio kao svom učeniku. Kao da mi je htio predati zastavu borbe za jednu bolju hrvatsku historiografiju i višu Hrvatsku, kada mi je rekao: “Borite se, moj dragi Stipe, za demokratsku historiografiju i visoku Hrvatsku”. Na kraju sam mu utješno uzvratio da se ne boji ničega jer da ga čeka susret s Kristom, na što mi je odgovorio: “Tako je, moj Stipe. Bog, Isus i Marija, to je naš slogan”. Tako je na kraju zemaljskog života živio i umirao naš dragi i voljeni prof. Ivo Banac sav u znaku fides et ratio. Neka ga zato nebeski anđeli povedu u vječni grad Jeruzalem!
Nije Ivo Banc bez grijeha. Ali treba istaknuti njegov veliki doprinos razvitku demokracije u Hrvatskoj. Volio je Hrvatsku kao svoju dragu domovinu. Tocno je, kako mozes voljeti svijet ako ne volis najprije ono sto ti je blize. Nazalost, Hrvatska je malo prepoznala Bancevu velicinu, sto i nije zamjeriti s obzirom na slabu ili nikakvu tradiciju demokracije. I jasno, sto je drustvo manje razvijeno opcenito zavist je veca. Neka je vjecna hvala i slava Ivi Bancu!