Žurim Ilicom prema uspinjači. Srećem prijateljicu koju nisam vidio cijelo stoljeće. Veselim se što sam je, premda oslabjela vida i sa sunčanim naočalama, prepoznao s poprilične udaljenosti, a ona će: “Bem ti, izgledaš k’o mafijaš”. Uzvratih joj: “Odlično! Upravo idem u Sabor!”
Smotra barba Luke
Pred parlamentom mala svečanost u povodu Dana kravate, desetak vojnika “manekena” Bušićeve “Kravate Croata” u slikovitoj odori s istaknutim crvenim uresom hrvatskoga podrijetla čeka da dođe predsjednik Sabora Luka Bebić, obavi smotru i pozdravi ih. Bebić to čini rutinirano, državnički, i hita prema ulazu, gdje me, na moje iznenađenje (jer sam ga posljednjih mjeseci nekoliko puta pošteno nagazio), srdačno pozdravlja i hvali moj nedavni nastup u HTV-ovu Otvorenome. I to je neki doživljaj – koliko god se javno gložili, komunicirati je ljudski.
Dan prije u Saboru je bio i ministar Jandroković, kojega inače vrlo cijenim, ali kojega također kadšto u tekstovima nisam nimalo štedio. Nisam primijetio da je zlopamtilo, pitao sam ga boji li se smjene nakon “slučaja Thompson” o kojoj pišu neki mediji, nada se da smjene neće biti jer nema razloga.
Kaže: “To mi netko namješta”. Pitam: “Tko?” Nasmiješi se i reče mi: “O tome ćemo u četiri oka.” Danas sam u Saboru sreo i Krešimira Severa, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata, bio je na sjednici nekog odbora, i on me na kraju moli da razgovor ostane u četiri oka, ali nema ništa protiv da objavim njegovo veliko čuđenje popularnosti sadašnje Vlade i predsjednice Jadranke Kosor koja baš ništa nije učinila osim što je zavukla ruke u džep građana. “Izgleda da se to ljudima sviđa”, ironizira Sever, ljutit što predsjednica Vlade ima vremena za koješta, ali ne i za razgovor sa sindikatima.
Evo i markantnog Antuna Vujića, prvog intelektualca SDP-a. Čim smo se pozdravili na prvoj “postaji” saborskih stuba, gotovo srdito, pod dojmom najnovijih zastupničkih svađa, počinje govoriti o vječnom vraćanju “primordijalnih sukoba” koji ne prestaju od početka devedesetih, koji su danas isti kao i jučer i koji se uvijek svode na naše i vaše, na crvene i crne, na partizane i ustaše.
Od viška glava ne boli
U saborskom kafiću u jedno me društvo zove kolegica i upoznaje me sa skupinom zastupnika iz Karlovačke županije. Potaknuti raspravom o referendumu za ulazak u EU te sporovima oko glasača iz BiH, kolegici i meni zastupnici nude sličnu temu. Riječ je o paradoksalnom stanju u njihovoj županiji u kojoj je oko 10 posto Srba, ali ih na popisima birača ima 22 posto.
Taj “višak” živi u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, malo ih dolazi na izbore u Hrvatsku, ali zbog postotka na popisima birača Srbi imaju unaprijed pravo na neka dužnosnička mjesta. Pa, kažu, kad se već govori o “glasovanju” i glasovanju Hrvata iz BiH u Hrvatskoj, bilo bi pošteno da se govori i o ovoj temi iz Karlovačke županije...
Osim podosta ljudi s kojima sam porazgovarao, dojmilo me se i svekoliko ozračje u Saboru. U srijedu, kad se raspravljalo o ustavnim promjenama, izvan glavne dvorane nije bilo gotovo nikoga.
Danas, kad se raspravljalo o energetskoj strategiji Hrvatske, na hodnicima i u saborskom kafiću bilo je živahno. Energetska strategija? Kaj je to? Tko bi tu dosadu slušao?! Bit će da i to pokazuje kako je u pravu Antun Vujić. Kad su na redu “primordijalni sukobi”, iz dvorane se ne izlazi, svatko želi ili zadati protivniku udarac ili vidjeti koliko će na kojoj strani biti žrtava.
Zlato mamino - pitanje je koliko oni vole tebe!