Ivan Pavao II. bit će beatificiran 1. svibnja
Papa Benedikt XVI. potpisao je dokument o beatifikaciji svoga prethodnika Ivana Pavla II.
Komentari 150
Katolički sveštenik Krunoslav Draganović smatra se ključnim akterom u uspostavljanju pacovske linije. Draganović je naimenovan ispred NDH za savetnika hrvatske delegacije pri Svetoj stolici. Papa Pije XII je prihvatio njegovo imenovanje i avgusta 1943. godine Draganović se seli u Rim. Bilo je to u trentku kada je Musolini pao. a Italija potpisala kapitulaciju. Ostvario je konatakte s Pijom XII, kao i sa visokim činovnicima Državnog sekretarijata Vatikana i italijanske obaveštajne službe. Takođe, uspostavio je komunikaciju s Đovanijom Batistom Montijem (koji je kasnije postao papa Pavle VI), državnim podsekretarom za redovne poslove i čovekom odgovornim za papin \"milosrdan rad\" za račun \"izbeglica\". Draganović je pravio pogodbe u Vatikanu radeći ujedno za Crveni krst tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Prvi posao Draganovića je bio da spasi 500 kg ustaškog zlata, koje je ukradeno od mase srpskih žrtava u NDH. Zlato je preko Austrije dopremio u Vatikan, pa je zbog toga dobio nadimak - Zlatni Pop.
Po završetku Drugog svetskog rata Britanci i Amerikanci otvorili su severne granice Jugoslavije za slobodan izlazak 80.000 ustaša. Za njih u Italiji otvoreni su izbeglički logori. Draganović je od prvog dana krenuo u obilazak izbeglih hrvatskih nacista. Posao Krunoslava Draganovića je bio da u masi prebeglih ustaša pronađe visoke oficire i funkcionere, da za njih u Zavodu Sveti Jeronimo izradi nova dokumenta i da ih potom iz Italije i Austrije prebaci u Južnu Ameriku. Posle rata zahvaljujući uticaju Vatikana i ustaško - hrvatskog Zavoda Sveti Jeronimo u Rimu, koji je još pre rata bio glavni centar ustaške emigracije u Italiji, a čiji je šef bio ustaški velečasnik Draganović, u Južnu Ameriku je pobeglo na desetine hiljada ustaša i nacista. U Južnu Ameriku došli su sa pasošima izdatim u Zavodu Sveti Jeronimo, pod lažnim imenima. Draganović je prebacio i grupu od sedamdeset nacističkih saradnika iz SSSR-a, a i neke pripadnike Vlasovljeve armije. Pouzdano se zna da je organizovao bekstvo hrvatskim ratnim zločincima Anti Paveliću i Andriji Artukoviću.
uh,iran,lep ti nick....bale mi idu na usta kad vidim to ime....krv bi ti balijsku pio na slamku a oci jeo malenom kasicicom....
bubi toma evo ti kompletnija kopija iz wikipedije ja ne kljucam samo negativnosti nego pokusvam realno sagledati Stepinca Sukob zbog postupaka protiv Srba i Židova Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.[4] Idila nije dugo trajala, jer je već 14. svibnja Stepinac poslao poglavniku prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40) (Pogledajte Katolička crkva u NDH#Prosvjedi zbog progona i pogroma, te članak Srbi u NDH.) Dana, 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe, da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51) Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve su dijelove onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali. A neki su pak Stepinčevi branitelji te dijelove izostavljali, što Krišto spominje u fusnoti uz dokument. Pogledajte šire o tom dopisu u članku \"Stepinac i Židovi\".) Povodom upućivanja \"nearijevaca\" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis, koji je u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Vidi o tome: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Nasilna pokrštavanja Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba (vidi članak Srbi u NDH), Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo. [nedostaje izvor] Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši, da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. g. poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše: »Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395) Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijalazu u katoličanstvo). Protiv Jasenovca i rasizma U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje zbog umorstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu. »Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255) Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale, da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Pogledajte o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.) Propovijed od 31. listopada 1943. Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, \"proročanski\" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana. Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja (\"posljednjih dvadeset godina\"), odnosno cijelog \"modernog\" doba (\"posljednja dva stoljeća\"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe. »Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«. Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.« Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.) No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan. Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju. Spašavanje srpske djece U nizu promidžbenih djela, koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja 7.000 srpske djece sa Kozare, od svibnja od srpnja 1942. Međutim, voditelj te akcije je bila Diana Budisavljević, koja u svojem Dnevniku spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.) Tek od siječnja 1943. pružio je ozbiljnu pomoć u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima (str. 117 i d.). U tome je bio samo jedan od mnogih, jer se aktiviralo niz pojedinaca, a veliku ulogu je imala i ilegalna komunistička Antifašistička fronta žena (AFŽ). Ukupno je u toj akciju zbrinuto više od 12.000 djece. Iako Stepinčeva uloga u tome nije bila presudna, on jest značajno pomogao, barem od siječnja 1943. Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164) Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca »Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127) Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi: »Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341) Pripremanje uhićenja Stepinca Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80) Pripremanje atentata U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška \"grupa Tomić\", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo zbog sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944.. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89) Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka 1944. navodi: »Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitiih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova) O etničkom čišćenju Hrvata Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., u kojem prosvjeduje zbog popisa \"nearijevaca\" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi \"rasno mješovitih brakova\", dodao i slijedeći pasus: \"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258) Zatvorenik Jugoslavije (1945-1960.) Napeti mir Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo. [nedostaje izvor] U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili korektni. No, takav odnos nije dugo potrajao jer su 22. rujna 1945. hrvatski biskupi objavlili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti. To je dovelo do zaoštravanja sukoba. Prema tvrdnjama Tito je predlagao Stepincu odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete stolice ali je to Stepinac odbio. Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama. Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. studenog 1945., Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću 2004. godine. [5] Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio \"podoban\" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao. Njegov rođeni brat ubijen je kao komunistički suradnik, a bratova žena bila je u kontaktu s partizanima u šumi. Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga. [6] Uhićenje i suđenje Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd. No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost. Zatvor i kućni pritvor
14.01.2011. u 16:46h Іran je napisao/la: setajuci kroz sumu, srbin i crnogorac, naidju na brdo zlata Srbin ce : \"Idemo ovo lepo bratski podeliti\" A crnogorac ce: \"ja bih ako ikako ide radje po pola\" ,,,,,,,,,,,,,, Zato su se ii Crnogorci ocepili. Jer pola miliona Crnoboraca i 8 miliona Srba nemogu podeliti po pola. Nego bratski. Prema procentu učešća. Milo se ocepio kako bi lakše stvorio mafioški klana. Daleko im kuća.
Bubi toma ali to je klasicna srpska propaganda barem je mi tako zovemo a vi srbi vjerujete u nju nevidim razlog za svadju za vas je stepinac ustasa za nas svetac za vas je arkan legenda i heroj za nas krvolocni ubica nema osnova za diskusiju
14.01.2011. u 16:51h bubitoma je napisao/la: 14.01.2011. u 16:46h Іran je napisao/la: setajuci kroz sumu, srbin i crnogorac, naidju na brdo zlata Srbin ce : \"Idemo ovo lepo bratski podeliti\" A crnogorac ce: \"ja bih ako ikako ide radje po pola\" ,,,,,,,,,,,,,, Zato su se i Crnogorci ocepili. Jer pola miliona Crnoboraca i 8 miliona Srba nemogu podeliti po pola. Nego bratski. Prema procentu učešća. Milo se ocepio kako bi lakše stvorio mafioški klana. Daleko im kuća. --------- ma dobro Crnogorci, ali slovenci, hrvati, bosanci, makedonci, albanci hihihi nesto previse slucajeva da niste sugavi?
14.01.2011. u 16:53h Іran je napisao/la: Bubi toma ali to je klasicna srpska propaganda barem je mi tako zovemo a vi srbi vjerujete u nju nevidim razlog za svadju za vas je stepinac ustasa za nas svetac za vas je arkan legenda i heroj za nas krvolocni ubica nema osnova za diskusiju ............. Arkan je kriminalac i tako je završio
Prema svecu i tropar.
Srbi bi se trebali pripojiti turskoj s njima su najduze izdrzali u zajednickoj drzavi?
14.01.2011. u 16:54h Іran je napisao/la: .................... Danke Deuscland
bubi toma zasto selektivno citiras wikipediju?
14.01.2011. u 16:56h bubitoma je napisao/la: 14.01.2011. u 16:54h Іran je napisao/la: .................... Danke Deuscland -------- narvno vi se obratite turcima s njima ste najduze i najsretnije bili u saveznistvu a i rodjaci ste, ako se ispravno uzme pravo na prvu bracnu noc
arkan je srpski junak....obilic je ubio murata i pola turske vojske pa nije isao u hag....harkan je mala beba za njega,bio je lek protiv kancxerogenog tkiva ove planete,jeo je balije i ustase....slava mu....ratko,ne daj se,cuvaj se jos malo,valjaces nam.
14.01.2011. u 16:58h Kralj_Milutin je napisao/la: arkan je srpski junak....obilic je ubio murata i pola turske vojske pa nije isao u hag....harkan je mala beba za njega,bio je lek protiv kancxerogenog tkiva ove planete,jeo je balije i ustase....slava mu....ratko,ne daj se,cuvaj se jos malo,valjaces nam. ---------- ne moze srbin bez gusala i junackih pjesama jos ti nedostaje lepa milica kako rane vida ranjenu junaku na bojnom polju (usput budi receno koji nista obranio nije nikad)
Nargadno pitanje: Moze se netko sjetiti nekog rata iz povjesti a da su ga srbi dobili
Kad pogledam gornju fotku, žao mi ga. Razvlačili su ga lijevo i desno, bolesnoga i nesvjesnoga stvarnosti. Ako ništa drugo, zaslužio je beatifikaciju zbog mučenja koje je podnio.
14.01.2011. u 17:02h rea@ je napisao/la: Kad pogledam gornju fotku, žao mi ga. Razvlačili su ga lijevo i desno, bolesnoga i nesvjesnoga stvarnosti. Ako ništa drugo, zaslužio je beatifikaciju zbog mučenja koje je podnio. ------- za donijeti sud o ecemu malo je pogledati samo fotku i ja kao katolik i hrvat nemogu podnijeti ove uvrede
Ala je popularna crvena boja . Samo im jos rogovi fale prave su Sotone
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
+ - 14.01.2011. u 16:42h Іran je napisao/la: bubitoma sve rekla kazala price iz srpske kafane bezveze se natezes takve tekstove koje ti navodis mozes o svakome napisati i u netu objaviti druga je stvar da su nevjerodostojni i ne piju nigdje vodu ................. teško slepima pomoći da progledaju.