Inspekcija obavila nadzor u domu Exclusiv. Suvlasnica: 'Dok je ne vidim iza rešetaka, ja ne stajem'

Jedino pitanje koje se nameće je ono zašto nema nenajavljenih kontrola domova od inspekcija. Kao što to znaju recimo u birtiju doći. Odnosno za što ih mi svi plaćamo ? Jedini odgovor koji se nameće na to pitanje je da su primili mito da "zažmire" ili da su tipični paraziti koji samo čekaju da im sjedne plaća sa što manje rada. Trećeg nema. Pa nemamo mi toliko domova da se ne mogu obići i kontrolirati. A zapravo, zašto se i ja čudim. Dovoljno se sjetiti da živim u slučajnoj državi.

Vlasnici domova daju dementnim starcima da prepišu nekretnine na njih, onda ih obuku u lagane pidžame, namažu prsa vodom (kažu da je lijek) i po zimi ostave otvoren prozor. Ujutro - problem riješen. Imam dva pitanja: 1. Kako od svih zanimanja uvijek podmeću tim vlasnicima domova, nikad nikome ni blizu kao njima. Bit će da su se i oni ljetos sami zapalili da bi "podmetnuli" vlasnicima domova. 2. Zašto nema NENAJAVLJENIH KONTROLA, nego se uvijek najavljuju??

Da, sigurno ćeš u miru u vječna lovišta ! Sve po tvojoj naruđžbi ! Ima i drugih mjesta za poć znaš ?

Situacija u domovima je puno slozenija nego sto je nezadovoljna njegovateljica to prikazala na svom fejsicu. Ljudi koji boluju od demencije nazalost cesto bivaju vezani za krevet preko noci tako da mogu micati rukama i nogama, ali ne mogu pasti s kreveta. Alternativa je da cijelu noc jedna ospba bdije nad njima sto je neizvedivo iz financijskih razloga. Druga alternativa je da ih se pusti bez nadzora i ujutro ih nadjes na podu sa slomljenim kukom, pa odu na operaciju u bolnicu i iz nje zivi ne izadju. Nadalje, njezin posao je da opere sticenike i promijeni pelene, na ne da ih slika uneredjene. Zena opisuje hranu koja stoji na stolu i gladne sticenike koji ne mogu ustati do stola. Pa njezin posao je da ih nahrani. Tak da mi je ta prica malo mutna.

Na žalost ljuda kad su bolesni , oštećen im je mozak, ponekad i moraju biti vezani za krevet jer drugog načina nema da ih se zaštiti. Ljudi jednostavno žele otići kući, a često je to mjesto gdje su se rodili, koje im je ostalo u nekom kutku pamćenja bez obzira što ne mogu hodati i što je to mjesto 1000 km daleko. Tako je i u bolnicama, pacijenti se vežu po potrebi i nevjerovatno su spretni i kreativni u pokušajima bijega iz bolnice, a da ne znaju da ne mogu hodati.. Nekada ti dođe da se nasmiješ kada to vidiš tu kreativnost, a opet kada vidiš da je to neizlječiva bolest koja zahtjeva trajni medicinski nadzor imaš problem. Čak ni profesionalni medicinski kreveti sa "ogradom" ne mogu ponekad pomoći, a pad sa visokog medicinskog kreveta stvarno zna rezultirat u najmanju ruku ružnim crnim masnicama od pada ako ima sreće, a ako nema polomljene noge, kukovi što bolnice ne žele držati. Neki pacijenti traže trajni medicinski nadzor tako da se sve svodi na život koji nije dostojan čovijeka, ali ljudi čekaju samo sljedeći obrok i dnevnu proceduru. Dragovoljna eutanazija je humano rješenje u odnosu na ovo mučenje i osobno ne bi nikad htio biti fikus u nekom krevetu jer to nije ni život, a ni smrt nije dostojna čovijeka. Humana, dragovoljna eutanazija je sigurno bolje rješenje od vješanja, skoka pod vlak ili pucanja u glavu. Između doživotne pelene i metka biram metak iako je najbolje injekacija s kojom sa osmjehom na licu odeš polako i u miru u vječna loviša.