Hodočaste čitave godine, bez stanke, vjernici i znatiželjnici iz čitava
svijeta Međugorju. I tako već četvrt stoljeća otvaraju Gospi svoja
srca, svoje nade, muke i želje u tom prelijepom kutku prirode i
gostoljubivih domaćina.
A vjerski, kao i svaki drugi turizam, ima i svoje ovozemaljske
značajke. Valja se negdje i okrijepiti, kupiti kakvu sitnicu za
uspomenu, za dar dragima, pa nije čudno da je ovo komunalno poprilično
zapušteno mjesto preplavljeno suvenirnicama s jednoobraznom
ponudom i još brojnijim pizzerijama.
Može li se i bolje, može li se na jednom ovako kozmopolitskom
stjecištu gostu pružiti i izvorna, u svijetu sve traženija,
domaća, jedinstvena enogastronomska ponuda?
Kušali i
odličnici
Nadaleko poznati Stanko Vasilj Stankela tvrdi da može i da mora, i
dokazuje to svojim primjerom. A njegov je adut u prvome redu domorodna
žilavka, najpoznatije hercegovačko vino. Slijede je crna blatina, pa
domaći sir, pršut, i još poneki autentični
zalogaj koje će on gostoljubivo podastrijeti posjetitelju u svojoj
privlačnoj kušaonici, ili pak odvesti neupućena gosta na
neko takvo mjesto na glasu u okolici.
A Stankelinim žilavkama počastili su se i Ivan Pavao II. i mnogi
svjetski i domaći odličnici. Zidovi kušaonice puni su
brojnih priznanja, među kojima se posebno ističe šampionska
titula sa zagrebačke Vinovite 1997. godine.
No od svega ga ipak najviše vesele izravni komplimenti
njegovoj plemenitoj kaplici, kojoj je najveća vrlina i mana
količina. Jer njegova je vinarija pravi boutique, sve je gotovo ručni
rad, a sa sedam tisuća panjeva dobije 20.000 litara, odnosno jedva
30-ak tisuća butelja.
Vino koje smo u njega kušali nostalgično vraća uspomenu na
tu posebnu sortu koja, kao i sve drugo, i kao i drugdje u sveopćoj
komercijalizaciji, dobiva na količini, ali gubi dušu. Odlika
je Stankelinih najboljih boca da se dulje čuvaju, dozrijevaju i
više od tri godine i samo postaju još bolje. A u
arhivi će pokazati i uzorak iz 1977. godine, kada ih je prvi put počeo
puniti!
Vinom se (rođen je 1934.) bavi već pola stoljeća, od starine su u njih
izvor života vino i duhan; podrum koji je služio za preradu duhana
star, tvrdi, 369 godina, uredio je u ekskluzivnu kušaonicu i
arhivu. Dvije trećine Stankelinih vina i potroši se tu u
Međugorju sin mu Eduard vodi hotel s restoranom u samom
središtu, u rodnoj mu je kući i mali pansion, drugi se sin
Josip bavi trgovinom, angažirana je i kći Vesna; mnogo vina ode i za
poslovne darove, suvenire.
Gdje su putokazi?
I zato je prava šteta da žilavka, odavna cijenjena u riznici
hrvatskih vina, u Međugorju nije jedan od njegovih simbola, da se
podrumi (još) ne ističu na nepostojećim putokazima vinskih
cesta, da je nema posebno oglašene u ugostiteljskim
lokalima, prodavaonicama.
Možda krene nabolje, jer posvetila se tome i Udruga vinogradara i
vinara Hercegovine, Europska je unija financirala i izdavanje
raskošne i temeljite publikacije o hercegovačkim vinskim
cestama i vinarijama u sklopu posebnog projekta. Ali nema
(još) vinske kulture, nezadovoljan je iskusni veteran
Stankela, ima mnogo mućkanja i lažiranja, privatnici su rascjepkani,
država se i ne osjeća, trebalo bi prije svega pojačati suradnju s
Hrvatskom.
A da je Stankela ipak optimist, dokazuje i sadnjom još 2000
tisuće trsova, i to blatine, jer je i tu porasla potražnja za crnim
vinima.
VJERSKI TURIZAM Doajen hercegovačkog vinarstva Stanko Vasilj Stankela tvrdi da su izvorna domaća vina dušu dala za obogaćivanje nemaštovite međugorske ponude
I žilavka postaje simbol Međugorja?
