Od Zagreba, Beograda i Ljubljane do međunarodnih intelektualnih krugova, od časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole do studentskih prosvjeda i sudskih procesa, filozofske su rasprave u razdoblju od sredine 60-ih do sredine 80-ih postale sigurnosni problem, a osobni kontakti predmet policijskog praćenja i izvještavanja. Označeni kao anarholiberali, poznati i kao praxisovci, nisu bili obični protivnici režima. Nisu bili "kontrarevolucionari", "iredentisti", "teroristi". Nisu imali veze s obavještajnim službama nijednog od tada postojećih blokova. Nisu prikupljali obavještajne podatke, snimali vojne i druge važne objekte, dočekivali ni ispraćali vojne i druge atašee, niti su nosili oružje ili bilo kakav špijunski materijal i opremu. Nijedna od naknadnih analiza arhiva u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani ne upućuje na veze sa stranim službama, obavještajnim centrima ili eventualnim agresorima na Titovu Jugoslaviju. Uistinu, ništa od toga.
Ipak, bili su stalna meta operativne obrade Službe državne sigurnosti u glavnom gradu i nekoliko republičkih centara. Jer, bili su to ljudi koji su pisali, raspravljali, predavali i dovodili u pitanje službenu ideologiju. Mnogi su pritom smatrali da upravo oni, a ne partijsko vodstvo, zastupaju izvorne ideale marksizma i socijalizma. Za sebe su većinom tvrdili da su veći komunisti, marksisti i Jugoslaveni od onih koji su vodili državu. Vladajući režim Saveza komunista, stoga, u njima je vidio posebne protivnike. Za jednopartijski sustav i takva je kritika bila nedopustiva. Što je vlast toliko uznemiravalo u riječima vlastitih profesora? I tko su bili ljudi koje je jugoslavenska tajna policija označavala "anarholiberalima"? Zašto su filozofi, sociolozi, sveučilišni profesori, književnici i studenti predstavljali toliku opasnost za režim Josipa Broza Tita? Kako su nastajale etikete kojima se opravdavalo njihovo nadziranje? I što dokumenti same Službe otkrivaju o sustavu koji je iza kritičke misli tražio neprijateljsku namjeru?
Odgovori na ova pitanja leže unutar korica nove knjige povjesničara Bojana Dimitrijevića, jednog od poznatih istraživača jugoslavenskog komunističkog sustava i njegovih sigurnosnih struktura, pod naslovom "Slučaj Praxis", upravo objavljene u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus. Utemeljena na dokumentaciji jugoslavenske Službe državne sigurnosti iz arhiva u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, knjiga otvara manje poznato poglavlje povijesti komunističke Jugoslavije: gotovo dva desetljeća sustavnog nadzora, prisluškivanja i političkog progona intelektualaca koje je režim smatrao opasnima za vlastiti opstanak. Pred čitatelja donosi izvornu dokumentaciju SDS-a, njegove tajne elaborate, operativne procjene i izvješća o osobama koje je državni i partijski aparat godinama smatrao "unutarnjim neprijateljima", pokazujući koliko se pozornosti posvećivalo sveučilišnim raspravama, filozofskim tekstovima, studentskim tribinama, međunarodnim kontaktima i pokušajima organiziranja neovisnih intelektualnih okupljanja. Prisluškivanje telefonskih razgovora, kontrola pošte, tajno praćenje, doušnički izvještaji i operativne obrade bili su neizostavan dio sustava koji je nastojao kontrolirati ne samo političko djelovanje nego i slobodu mišljenja.
Praxis je bio časopis Hrvatskog filozofskog društva koji je izlazio od 1964. do 1974. godine. Njegovo osnivanje poklopilo se s pripremama VIII. Kongresa Saveza komunista Jugoslavije, na kojem je usvojen vrlo opširan reformistički program. Osnivači i urednici časopisa bili su Gajo Petrović, Branko Bošnjak, Rudi Supek, Danko Grlić, Predrag Vranicki, Ivan Kuvačić i Milan Kangrga. Časopis je bio poznat po objavljivanju članaka marksističkih autora koji su raspravljali o smjerovima evolucije jugoslavenskog socijalističkog modela. Kao i njegovi osnivači i urednici, koji su često raspravljali o poželjnim dometima reformi jugoslavenskog socijalističkog modela, ideološka provenijencija autora tekstova u časopisu nalazila se u maglovitom prostoru između demokratskog socijalizma i tradicionalnog marksizma-lenjinizma. Skupinu zagrebačkih intelektualaca Služba državne sigurnosti RSUP SR Hrvatske nazvat će upravo prema ovom časopisu.
Okidač i poticaj za "aktiviranje" i obradu ove skupine Služba će pronaći u studentskim demonstracijama u Beogradu u lipnju 1968., jer je uskoro nakon njih počelo svojevrsno solidariziranje s beogradskim studentima – među zagrebačkim kolegama. Čule su se i reakcije protiv oštrih mjera milicije u Beogradu. Na skupu 5. lipnja 1968., na kojemu se okupilo 1500-2000 studenata, govorio je Gajo Petrović, ali i predstavnici nacionalističke struje poput Šime Đodana ili Marka Veselice. Petrović je govorio i u produžetku skupa u Studentskom centru tog poslijepodneva, predlažući da se osnuje neka vrsta tijela koje bi donijelo zaključke s prosvjeda. Izvještaji Službe ocijenili su da je Gajo Petrović "glavni organizator te da nastoji pod svaku cijenu dovesti studente na ulice".
Prema ranije praćenim osobama, odnosno osobama koje su bile "pod obradom", uvedena je kontrola telefonskih razgovora, a među njima su bili i pripadnici skupine praksisovaca, uključujući Gaju Petrovića i Milana Kangrgu. Telefonski nadzor uveden je i u ustanovama za koje se procjenjivalo da bi u njima moglo doći do izgreda. Uglavnom je riječ bila o institucijama iz područja društvenih i humanističkih znanosti: Filozofskom fakultetu i njegovu dekanatu, Fakultetu političkih nauka, Pravnom fakultetu, redakciji Studentskog lista, studentskim centrima, Matici iseljenika Hrvatske, Matici hrvatskoj te Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Kontrolom telefonskog razgovora Petrovića i Kangrge, uoči njegova puta u Istočnu Njemačku 11. lipnja, Petrović je predložio "da se pošalje telegram drugu Titu, da njegov izraženi stav podrže u Praxisu. Kangrga se s tim složio i istoga dana poslao telegram u Beograd. Ovo je neobična i direktna potvrda da ova grupa tijekom 1968. godine nije imala nikakve prevratničke ni neprijateljske namjere prema vladajućem poretku u SFR Jugoslaviji.
Zanimljivo je tumačenje Franje Tuđmana, koji je u tom trenutku bio evidentiran u službi po liniji nacionalizma (obrada "Lasta"), i koji je tada bio protiv angažmana – suradnje s praksisovcima. Tuđman je istaknuo da su "oni sebi prisvojili pravo, etiketu da su jedina progresivna ljevica, ali to nisu u stvari… Po mom mišljenju, oni su imali ulogu u demokratskoj demokratizaciji intelektualnog života, ali je jasno kamo to vodi. Protiv su nekih važnih načela demokratizacije takvog društva kakvo je ovo konkretno, a ne nekakvog apstraktnog…" Također, dodao je da se "oni prisvajaju u odnosu na cjelokupnu inteligenciju u Hrvatskoj kao jedini arbitar progresivnosti… a zanemaruju bitna društvena pitanja, sustav, ekonomske odnose, međunacionalne odnose!" U biti, ovo Tuđmanovo mišljenje bilo je dobra definicija političkih stavova grupe Praxis već 1968. godine. Iako je SDB pokrenuo mjere praćenja ove skupine, njezino djelovanje nije predstavljalo stvarnu prijetnju tadašnjoj vlasti.
Na prijedlog Rudija Supeka i Milana Kangrge, kasnije članova uredništva časopisa Praxis, istodobno je osnovana i Korčulanska ljetna škola, koja se održavala svake godine u kolovozu od 1963. do 1974. godine i tako postala trajna institucija okupljanja lijevih intelektualaca, a čije je održavanje financirala država – sve do jednog dana. Broj predavača i područja znanstvenog rada s vremenom je znatno proširen, te su na Korčulu dolazili poznati profesori s najprestižnijih sveučilišta u Europi i svijetu. Na Korčuli su predavali njemački filozofi Jürgen Habermas i Herbert Marcuse, psiholog Erik Fromm, francuski sociolog Henri Lefebvre i mnogi drugi poznati autori, koji su tada blisko povezani s jugoslavenskim marksistima koji su pisali za časopis Praxis.
Premda je iz izvješća suradnika Službe pod kodnim imenom "Historičar" u kolovozu 1968, dobro umreženog među sudionicima Korčulanske škole, vidljivo kako nije bilo nikakvih veza s inozemnim službama, klasičnim agenturama ili subverzivnim aktivnostima, Služba je u prosincu iste godine procijenila da škola služi kao mjesto "radikalizacije" te "boljeg idejnog i organizacijskog učvršćenja". Ovakve ocjene valja promatrati u širem kontekstu: agresija Sovjetskog Saveza i vojnih snaga Varšavskog pakta na Čehoslovačku, koja se odvija u isto vrijeme, mijenja percepciju potencijalnih unutarnjih neprijatelja u vrhu Jugoslavije. Zahvaljujući bojazni od agresije s Istoka, proširuje se "lista" unutarnjih neprijatelja koji bi mogli biti angažirani od potencijalnog agresora. Stoga se uvodi aktivna obrada i "praksisovaca", jer je procijenjeno da i njihovo preveliko inzistiranje na dosljednosti u marksizmu, iako bez kontakata s bilo kakvim sigurnosno interesantnim osobama iz inozemstva, može predstavljati prijetnju u slučaju eventualnog napada na SFR Jugoslaviju.
Nad ovom grupom uspostavlja se operativna obrada pod imenom "Meteor", koju će voditi Centar SDB Zagreb. Pod obradom je bila čak 21 osoba, među kojima su bili Rudi i Ivo Supek, Gajo Petković, Milan Kangrga, Mladen Čaldarović, Danilo Pejović i drugi. Svi su dobili, pojedinačno, nekoliko osoba za praćenje. Služba je četiri mjeseca poslije donijela sljedeći zaključak o grupi "Meteor": "U svom djelovanju polazi otvoreno u političkoj opoziciji do ultradesnih skretanja, što, s obzirom na njihov položaj u društvu i utjecaj na studentsku mladež, predstavlja potencijalnu opasnost za javne nemire i moguću ilegalnu političku djelatnost." Kada je, pak, riječ o vremenu naleta maspoka 1971., pripadnici ove skupine nisu sudjelovali u valu nacionalističkih događanja na Sveučilištu u Zagrebu. To je konstatirala i Služba krajem listopada te godine. Služba je primijetila da je skupina pokazala "suzdržljivost i protivljenje izravnom angažmanu u spomenutom okviru" ocijenivši da su osobe iz ove skupine sve pomno pratile, ali da su svojim komentarima i ponašanjem nastojale ostati po strani.
Potom, redakcija je početkom veljače 1975. donijela odluku da prekine s izlaskom časopisa Praxis, o čemu je izvijestio suradnik Službe "X". Razlog za prekid rada bio je prije svega okolnost da nijedna tiskara u SFRJ nije željela tiskati broj 6 iz 1974., kao ni bilo koji idući broj. Nekoliko članova redakcije, poput novopridošlog Žarka Puhovskog, zalagalo se za nastavak izdavanja Praxisa po svaku cijenu, no časopis je potpuno ugašen u vrijeme donošenja ustava SFRJ. Njegovo će ime nadalje nositi samo oni koji su bili predmet istraživanja SDB kao praksisovci, što je bio svojevrsni sinonim za zagrebačku skupinu "anarholiberala." Godinama nakon gašenja, časopis je u popularnoj kulturi postao simbol slobodne kritičke misli u jugoslavenskom socijalizmu, iako se upravo u godinama njegovog izlaska nalazio vrlo blizu partijskoj liniji Saveza komunista Jugoslavije, koja je također imala pomake između utjecaja reformističkih i konzervativnih struja jugoslavenskih komunista.
Nakon što je predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito preminuo 4. svibnja 1980., Služba je pokrenula operaciju "Tuga" u okviru koje su metodom tajne kontrole telefonskih razgovora pratili komentare i aktivnosti osoba pod svim linijama operativne obrade, uključujući i skupinu anarholiberala. Međutim, čak ni u telefonskim razgovorima njezini pripadnici nisu imali posebno teške ocjene o Titu. Prema podacima koje je Služba pratila, većina njih uglavnom se bavila svojim redovnim aktivnostima, predavanjima i komunikacijom vezanom za prethodno dogovorene aktivnosti. No Titova tajna policija nije samo progonila intelektualce, pratila je i njihov ideološki preobražaj, te jedno od najzanimljivijih pitanja koje knjiga otvara jest ideološka evolucija jugoslavenskih disidenata. Dio intelektualaca koji su 60-ih nastupali kao radikalni marksisti i kritičari komunističke birokracije poslije je prihvatio liberalno-demokratske ideje. Drugi su ostali na ljevici, dok su se pojedinci približili nacionalnim pokretima i politikama koje će snažno obilježiti raspad Jugoslavije.
Posebno je intrigantno to što je sama Služba državne sigurnosti sredinom osamdesetih postupno napuštala naziv "anarholiberali" i počela rabiti novu političko-sigurnosnu oznaku – "građanska desnica". Takva promjena mnogo govori o načinu na koji je komunistička vlast promatrala društvo. Za nju političke razlike među protivnicima režima nisu bile presudne. Važnije je bilo mogu li ti ljudi, bez obzira na svoje međusobne ideološke sukobe, dovesti u pitanje monopol Saveza komunista. Osobe koje su činile temelje skupine Praxis uglavnom su ostale pod obradom do kasnih 1980-ih godina. Desetljeće poslije, nakon kraha Jugoslavije, obavljena je zanimljiva naknadna procjena hrvatske obavještajne službe o djelovanju anarholiberala u SR Hrvatskoj. U svojoj analizi rada iz 1997., koju su izradili njezin prvi čovjek, bivši pomoćnik direktora RSUP SR Hrvatske za državnu sigurnost Josip Perković, i bivši šef analitike Jan Gabriš, pod pojmom "Anarholiberalizam" dana je sljedeća ocjena:
"Kao što je istaknuto u uvodu, na temelju procjene "politike" i prikupljenih podataka Službe, jedna skupina profesora i studenata, uglavnom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te pojedinci iz Rijeke, Osijeka i Splita, početkom osamdesetih godina označeni su kao sve značajniji opozicijski čimbenik režimu, kako zbog svojih ideja i otpora svim oblicima sputavanja duha, tako i zbog međusobnog povezivanja unutar SFRJ, kao i s osobama sličnih ili istih ideja iz Njemačke, Austrije, Francuske i drugih zemalja Zapada. Mjere Službe posebno su bile usmjerene prema Rudi Supeku, Milanu Kangrgi, Gaji Petroviću, Žarku Puhovskom, Predragu Matvejeviću, Danku Grliću, Branku Horvatu, Branku Bošnjaku, Slobodanu Drakuliću, Linu Veljaku, Petru Lađeviću, a pažnja je bila fokusirana na: pojedinačno djelovanje svake nadzirane osobe, njihove međusobne kontakte i planove budućeg djelovanja, kontakte i veze s istomišljenicima iz Beograda, Novog Sada i Ljubljane. Za spomenuti je i broj informativnih razgovora: 1980. godine nije obavljen nijedan, dok ih je 1988. godine bilo 148, što ukazuje na izuzetno represivni pristup prema ovoj grupaciji."
Naposljetku, povijest Praxisa i anarholiberala nije samo dio povijesti filozofije, sveučilišta i djelovanja jugoslavenske tajne policije, nego i dio predpovijesti političkih elita koje su obilježile posljednja desetljeća 20. stoljeća. Neki od tadašnjih disidenata poslije su postali demokratski reformatori, drugi nacionalni ideolozi, a treći protivnici novih autoritarnih režima. Pojedinci među njima, kao i njihovi politički saveznici, sudjelovali su i u stvaranju novih oblika vlasti.