Kao moj osobni stav, želim reći da bih ja bio i protiv Zlate Đurđević jer je ona bila protiv izručenja ljudi koji su odgovorni za ubojstvo Stjepana Đurekovića, rekao je nedavno Gordan Jandroković.
Predsjednik Sabora tako je u priču oko izbora novog predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda sasvim nepotrebno uveo zakon koji je u javnosti poznat kao lex Perković, pokazavši tako još jednom da političari ne prezaju ni od čega kada žele zaraditi sitne populističke bodove. Jer lex Perković je prije svega pravno pitanje, iako je, na žalost, kao mnogo toga u državi, postao političko-ideološko pitanje. Pa se tako u odnosu na taj zakon računa samo ono što se događalo s izručenjem dvojice bivših šefova jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi drugoj državi, no ne i ono do čega je donošenje i egzistiranje tog zakona kasnije dovelo. Na stranu to što ni jedna suverena država na svijetu šefove svojih tajnih službi, kako bivše tako i sadašnje, ne izručuje drugoj državi. Josip Perković i Zdravko Mustač stara su priča.
Oni su izručeni Njemačkoj, ondje su zbog ubojstva Stjepana Đurekovića pravomoćno osuđeni na doživotni zatvor te su transferirani u hrvatske zatvore, u kojima će, s obzirom na njihove godine života i izrečene kazne, ostati do smrti. Ono što je bitno, a na što je tada pokušala ukazati prof. dr. sc. Zlata Đurđević te poveći broj pravnih stručnjaka, jest činjenica da je lex Perković pomalo nakaradan zakon koji je nakon 2013., osim na Perkovića i Mustača, primijenjen na još 224 hrvatska državljanina.
Toliko ih je, naime, od stupanja lex Perković na snagu, odnosno Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, kako se taj zakon službeno zove, prema podacima MUP-a izručeno zemljama EU.
Jesu li svi oni izručeni sukladno zakonima koji vrijede u Hrvatskoj, drugo je pitanje jer je Hrvatska jedina zemlja EU koja neka pitanja obuhvaćena Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU definira malo drukčije. Konkretnije, Hrvatska je jedina zemlja koja svoje građane izručuje drugim zemljama, čak i kada je za djelo za koje se terete u Hrvatskoj nastupila zastara. A zastara kaznenog progona znači da se netko za neko djelo ne može i ne smije više progoniti jer država nije bila dovoljno sposobna da u zakonski zadanim rokovima ustanovi je li netko počinitelj kaznenog djela ili ne te da ga, ako mu utvrdi krivnju, za to i kazni. Pitanje zastare bilo je aktualno i u doba izručenja Perkovića i Mustača jer je za ubojstvo Đurekovića prema hrvatskim zakonima u vrijeme njihova izručenja Njemačkoj nastupila zastara. No usprkos tome, prije političkom, a manje pravničkom voljom, oni su izručeni Njemačkoj i ondje osuđeni. No kad je Njemačka Hrvatskoj trebala izručiti tajkuna traženog zbog pljačke u pretvorbi i privatizaciji, odnosno optuženog za zloporabe položaja i ovlasti, čije lice je godinama krasilo popis najtraženijih hrvatskih bjegunaca, doživjela je hladan tuš. Jer Nijemci su spomenuti zakon koji regulira međusobna izručenja, što vlastitih što tuđih građana unutar EU, drukčije protumačili. Pa su, među ostalim, ustanovili da spomenutog tajkuna Hrvatska traži za djelo za koje je prema njemačkim zakonima nastupila zastara te su ga odbili izručiti.
Da bi se nakon stupanja na snagu lex Perković upravo takvo što moglo dogoditi u svim situacijama koje će uslijediti, u to je vrijeme, s pravnog stajališta, upozorila i prof. dr. sc. Zlata Đurđević. Svoj tadašnji stav nedavno je, nakon Jandrokovićevih izjava, i ponovila te detaljno pojasnila za što se točno, sa stručnog stajališta, zalagala u trenutku donošenja lex Perković. Navela je da je kritizirala donošenje i sadržaj lex Perković zbog pravnih shvaćanja koja su zauzeta primjenom tog zakona i koja se nisu odnosila na samo jedan konkretni predmet već, kako je navela u priopćenju medijima, dugogodišnju sudsku praksu koja je dovela do izručenja povećeg broja hrvatskih državljana.
“Pravno shvaćanje Vrhovnog suda prema kojem su hrvatski sudovi dužni predavati hrvatske državljane državama EU za kaznena djela koja su u Hrvatskoj zastarjela, teško narušava suverenitet hrvatske države jer se suverena volja naroda izražava u donošenju i poštivanju vlastitih zakona i zaštiti vlastitih građana od stranih represivnih tijela. Hrvatska akademska zajednica smatra da se radi o pogrešnom pravnom shvaćanju i da praksa primjene europskog uhidbenog naloga u Hrvatskoj krši temeljne ustavne garancije građana Hrvatske (V. Davor Derenčinović, Petar Novoselec, Igor Martinović, Ivo Josipović, Elizabeta Ivičević Karas, Zoran Burić, Zlata Đurđević i dr.), a isto smatraju i drugi stručnjaci (Josip Čule, Danka Hržina, Miljenko Giunio, Tomislav Sokol i dr.). Za razliku od Ustavnog suda Njemačke i drugih europskih sudova koji su zaštitili svoje državljane od kaznenog progona u stranom pravnom poretku, Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH odbio je pružiti zaštitu hrvatskim državljanima od inozemnog kaznenog progona ne samo za zastarjela, već i za već presuđena kaznena djela. Hrvatski sudovi predaju svoje državljane za kaznena djela koja se kod nas više ne mogu progoniti policijama, državnim odvjetništvima i sudovima europskih država na temelju paušalnog tumačenja kompromitiranog pojma “međusobnog povjerenja”, i to protivno vlastitom zakonu, protivno načelu reciprociteta u međudržavnim odnosima, protivno prethodnoj judikaturi Vrhovnog suda, protivno praksi Suda EU, protivno pojmu dvostruke kažnjivosti u teoriji kaznenog prava i međunarodne pravne pomoći.
Nasuprot tome, Njemačka, Francuska, Austrija, Italija, Švedska, Nizozemska, Slovenija i brojne druge zemlje EU to odbijaju bez obzira na vrstu kaznenog djela. Tako su hrvatski državljani bolje zaštićeni u Njemačkoj nego u Hrvatskoj jer njemački sudovi redovito odbijaju izvršiti uhidbene naloge hrvatskih sudova zbog nastupanja zastare kada se radi ne samo o njemačkim državljanima, već i drugim državljanima EU uključujući i hrvatske državljane (npr. u slučaju Rilović). Istovremeno, Vrhovni sud RH kao i Ustavni sud RH zastupaju posve različito tumačenje zastare kaznenog progona u unutarnjem pravnom poretku. Vrhovni sud smatra da zakonodavac ne može produljiti zastarne rokove koji teku u odnosu na kaznena djela koja su već zastarjela. A Ustavni sud RH je to mišljenje Vrhovnog suda primijenio i na kaznena djela iz ratnog profiterstva i na pretvorbeni i privatizacijski kriminal.
Ustavna odluka (HYPO) da se usprkos uvođenju ustavne norme o nezastarijevanju tih kaznenih djela ne može voditi kazneni postupak ako je za njih nastupila zastara prije stupanja na snagu ustavne promjene, rezultirala je gotovo obustavom progona tih djela. Dakle, u pravnom poretku RH hrvatski se državljani mogu za daleko lakša kaznena djela imovinske prirode ili druge vrste predavati drugim državama zbog kaznenog progona iako je nastupila zastara (primjerice predana je osoba zbog krađe koju je počinila prije 30 godina, a 2017. predana je osoba za razbojništvo počinjeno 1982.), ali se protiv njih za teška kaznena djela počinjena tijekom pretvorbe i privatizacije usprkos ustavne odredbe o nezastarijevanju ne može voditi kazneni postupak u RH”, ponovno je nedavno u priopćenju pojasnila svoje stručno stajalište profesorica Đurđević.
Da stvari oko izručenja po europskom uhidbenom nalogu (EUN) u praksi i teoriji drukčije funkcioniraju vidjelo se i na primjeru Zsolta Tamasa Hernadija, šefa MOL-a, u Hrvatskoj optuženog i osuđenog zbog davanja mita Ivi Sanaderu. Djelo za koje se Hernadi tereti jedno je od 32 kaznena djela iz kataloga kaznenih djela po kojem države međusobno jedna drugoj mogu izručivati svoje državljane. Za njega nije nastupila zastara, a kada netko za kojim je raspisan EUN bude uhićen na teritoriju bilo koje druge zemlje EU, onda bi trebao biti izručen zemlji tražiteljici. No iako je Hernadi bio uhićen i u Austriji i u Njemačkoj, nije izručen Hrvatskoj, a Mađarska ga ne želi izručiti jer ga je proglasila svojim nacionalnim interesom.
Što se tiče Hrvatske, podaci MUP-a kažu da je spomenuti lex Perković na snagu stupio 1. srpnja 2013. te da je Hrvatska u idućih pet mjeseci 2013. drugim državama EU predala 32 svoja državljanina i 12 državljana drugih zemalja. U MUP-u kažu i da je od srpnja 2013. do danas Hrvatska tražila izručenje 578 osoba, uključujući i 18 čije smo izručenje tražili ove godine. Istovremeno, na području Hrvatske uhićeno je i drugim zemljama predano 608 osoba, uključujući i 12 koje su izručene u prva tri mjeseca ove godine. Među onima koje je Hrvatska izručivala drugim državama svih ovih godina bila su 224 hrvatska državljanina, dok su druge države nama izručile 471 državljanina Hrvatske. Osobe koje države međusobno izručuju, najviše se izručuju zbog imovinskih delikata, zloporabe droga i gospodarskog kriminaliteta
Da se komunistickim zlocincima sudilo u Hrvatskoj ne bi bilo potrebe za ovim. Bolje ista nego nista. Barem netko im je sudio kad vec mi nismo napravili lustraciju