Dubravka Šimonović, načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu
vanjskih poslova i europskih integracija, izabrana je u New Yorku za
predsjedateljicu Odbora Ujedinjenih naroda za ukidanje diskriminacije
žena (CEDAW). To je prvi put u 25 godina rada Odbora da njime u
dvogodišnjem razdoblju predsjeda stručnjakinja iz država koje ulaze u
regionalnu UN-ovu grupu za srednju i istočnu Europe, kamo pripada i
Hrvatska.
Dubravku Šimonović izabrali su jednoglasno članovi Odbora svih zemalja
članica, odnosno 185 država koje su prihvatile Konvenciju o uklanjanju
svih oblika diskriminacije žena, prihvaćenu 1979. godine u Općoj
skupštini UN-a, koja je stupila je na snagu 3. rujna 1981.
Uspjeh je to ne samo za dr. Dubravku Šimonović, koja se pravima žena i
obiteljskim pravom bavi još od studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu,
gdje je i doktorirala upravo na toj temi, nego i za hrvatsku
diplomaciju i međunarodni ugled naše zemlje u svjetskoj organizaciji.
Na pitanje koliko taj odbor može pomoći promociji ženskih prava u
zemljama u kojima su ona ozbiljno narušena, D. Šimonović odgovara da se
"konstruktivnim raspravama s visokim predstavnicima država te slanjem
preporuka kojima se upozorava na kršenja prava žena i mjerema za
uklanjanje diskriminacije žena može puno napraviti".
Mislim da smo učinkoviti jer su promjene, iako ponekad spore,
ipak vidljive te je većina država spremna poslušati naše
preporuke kaže dr. D. Šimonović.
Ni u Hrvatskoj nije sve baš sjajno na tom području, upozorava dr.
Šimonović, jer iako imamo napredno zakonodavstvo, u primjeni zakona,
kako je i u nekim drugim europskim zemljama, još nije postignuta
stvarna ravnopravnost.
Priznata u struci, dr. Dubravka Šimonović pokazala se i kao uporan
borac za prava žena u počecima ustroja hrvatske diplomacije jer je
preporučila da supruge naših diplomata, ako to mogu i žele, a dopuštaju
im zakoni u zemlji primateljici, svakako nastave razvijati svoju
karijeru. To je, naglašavala je, korisnije za državu jer supruge mogu
više na taj način pridonijeti promociji svoje zemlje nego da budu samo
pratilje veleposlanicima.
Njezina uspješna diplomatska karijera potvrđuje da je ispravno
procijenila. Kad je njen suprug dr. Ivan Šimonović 1997. godine
imenovan veleposlanikom naše zemlje u Ujedinjenim narodima, i Dubravka
Šimonović je svoje radno mjesto u Ministarstvu vanjskih poslova na
Zrinjevcu zamijenila položajem diplomatkinje, najprije u Generalnom
konzulatu u New Yorku, potom u Stalnoj misiji RH. Ivan Šimonović
obnašao je i dužnost predsjednika Gospodarsko-socijalnog vijeća
(ECOSOC), što je nakon Vijeća sigurnosti drugo po važnosti tijelo
Ujedinjenih naroda.
Bračnom paru, a oboje su pravne struke, rad na East Riveru donio je
nova iskustva, prijateljstva i priznanja. Upravo je Kofi Annan,
donedavni glavni tajnik Ujedinjenih naroda, koji je redovito dolazio na
hrvatska primanja u New Yorku (tako i na Šimonovićevo oproštajno) često
naglašavao da Hrvatska može biti ponosna što ima tako stručan
diplomatski par kao što su Dubravka i Ivan. Samozatajna i posvećena
poslu, bez političkih ambicija, Dubravka Šimonović je, nakon promjene
vlasti 2003. godine, kao priznata stručnjakinja nastavila raditi u
Odboru za ljudska prava Ministarstva na Zrinjevcu.
Na čuđenje mnogih, dr. Ivan Šimonović, kao jedan od uspješnijih
hrvatskih karijernih diplomata, postao je viškom u kadrovskoj politici
HDZ-ove vlasti te se vratio na mjesto profesora na Pravnom fakultetu u
Zagrebu. Mnogi procjenjuju da je to pogreška koju bi premijer Sanader
trebao ispraviti jer hrvatskoj diplomaciji nedostaje takvih kadrova,
priznatih u međunarodnim pravnim i diplomatskim krugovima.
Dubravka Šimonović ne želi komentirati ambicije svoga supruga, za
kojega kaže da se s velikom profesionalnom strašću posvetio studentima
i promociji Pravnog fakulteta, koji je zbližio s poznatim američkim
Sveučilištem Yale. Ona će, kaže, i dalje biti aktivna u Ujedinjenim
narodima na promicanju ženskih prava, a hoće li je to dovesti na višu
funkciju u hijerarhiji svjetske organizacije, zasad ne razmišlja.
Možda bi ipak trebalo naglasiti kako je žalosno da vijesti o uspjesima
hrvatskih diplomata u svijetu dobivaju manje prostora u našim medijima
od onih o nepravilnostima i narkomanskim aferama u našim konzulatima.
Nakon niza učestalih afera, hrvatska diplomacija konačno je polučila i zavidan uspjeh