Spremnost pomaganja drugima je kako Božja zapovijed tako i ona prirodna. Sestre Ana Uložnik i Liberija Filipović spremno su odgovorile na tu zapovijed. Uputile su se na Haiti kako bi pomagale potrebnima u toj državi, piše ramski-vjesnik.ba.
U njihovu radu nema odmora i nisu baš česti boravci u domovinama BiH i Hrvatskoj, izuzev rješavanja produljenja vrijednosti dokumenata ili nešto slično.
Od Rame do Haitija
Sestra Ana Uložnik je iz župe Rama-Šćit. Nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta djeluje godinu dana u dječjem domu Egipat u Sarajevu kao odgojiteljica te nakon toga 2007. odlazi na studij u Rim, na Salesianum godine 2007. te 2012. završava studij socijalne pedagogije. Za vrijeme studija u Rimu stanovala je kod časnih sestara Misionarke Gospe od utjehe koje su rado prepričavale svoja iskustva iz misijskog života u Africi i Latinskoj Americi. Njihova nesebična ljubav i služenje siromasima utjecali su na njezinu odluku odlaska u misije.
- Karizma nas sestara Služavki Maloga Isusa je rad sa siromašnom i napuštenom djecom, siromašnim i napuštenim starcima. Kada se poveo razgovor o zemlji u kojoj bismo misijski djelovale, gledale smo potrebe najsiromašnijih zemalja. Svima nam je ostao u sjećanju strašni potres 2010. godine koji je pogodio Haiti. Tada je u tom potresu poginulo oko 300 tisuća osoba. Odlučile smo se za tu zemlju jer smo smatrale da je tamo najpotrebnija naša prisutnost. I tako smo 10. siječnja 2014. godine počele naše misijsko poslanje na Haitiju - kazala je sestra Ana o svom odlasku na Haiti.
O prvom dojmu dolaska na Haiti sestra Ana je kazala: - Prolazili smo najsiromašnijim kvartom u glavnom gradu te nas je, vidjevši kućice od cerada i starih limova u kojima ljudi žive, to jako pogodilo. U ovih više od osam godina našeg djelovanja dogodili su se mali pomaci. Bilo je dosta ruševina nakon potresa, a sada je nešto i očišćeno te sagrađeno. Ima pomaka, ali, nažalost, u sigurnosnom smislu danas je teže nego kada smo tek došli. Trenutačno radimo u gradiću Petit Goave koji je udaljen oko 75 kilometara od glavnog grada Port-au-Prince. U tom mjestu smo jako lijepo prihvaćene i imamo lijepu suradnju sa župnikom, časnim sestrama s kojima živimo, samim mještanima i svima kojima služimo. Osjećamo se tamo kao kod kuće.
O vjerničkom životu na Haitiju sestra Ana je kazala da su praktični vjernici. Mise i ovdje znaju trajati po nekoliko sati, posebice kada je proslava nekog jubileja. Neke pjesme se čak i otplešu, ne sve kao u Africi. Mise su obvezno pjevane svakim danom, a nedjeljom još svečanije.
- Narod je jako pobožan i voli ići u crkvu. Mi smo u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, tako da se svi Gospini blagdani jako štuju. Pripremaju se velike devetnice i ono što nas posebno kod tog naroda oduševljava je njihova pobožnost i predanost Bogu. U vrijeme klanjanja, kad bude procesija s Presvetim, narod raširi ruke i drži slike svoje djece, svojih najmilijih i prikazuju ih Isusu. I tada vidite ljude da oni vlastito dijete povjeravaju Isusu na čuvanje. Također se mole krunice u Gospinu mjesecu svibnju i listopadu. Posebno štuju svetog Mihaela arkanđela - kaže sestra Ana.
Dok je sestra Ana opisivala taj vjernički duh na Haitiju njezino lice se ozarilo kao da sada sa svojim vjernicima moli krunicu ili sudjeluje u klanjanju pred Presvetim.
Rad sa siromasima
Sestre Ana i Liberija posebno su posvećene potrebama siromaha u mjestu Petit Goave, a i šire. Vode brigu o siromasima koji žive u kući za siromahe koju na Haitiju zovu azil. Osim toga, pomažu siromašnim obiteljima u hrani, odjeći, školovanju djece i liječenju. Također svakodnevno dijele oko 80 obroka siromasima, a većina njih živi na cesti.
Početkom lipnja ove godine sestre su počele gradnju kuće pod nazivom "Kuća Maloga Isusa" koja će omogućiti sestrama lakše i šire misijsko djelovanje te služiti za socijalne i odgojne projekte mladih i siromašnih. Radovi su u tijeku i odvijaju se polako prema financijskim mogućnostima.
Na pitanje o tome jesu li i koliko znali Haićani o BiH i Hrvatskoj, sestra Ana se nasmijala kazavši da više znaju za Hrvatsku upravo zahvaljujući hrvatskim nogometašima.
- Haićani su narod koji jako voli nogomet, koji živi za nogomet i djeca, ako imaju, npr., pola marke, neće si kupiti nešto za pojesti, ostat će gladna, ali će odnijeti taj novac u zajedničku kasicu kako bi se skupio novac i kupilo gorivo za agregat kako bi se uključio i pogledala utakmica. Tako tamo i u najsiromašnijem kvartu svi znaju za Luku Modrića i ostale hrvatske nogometaše. Stariji pamte Svjetsko prvenstvo 1998. godine kada su hrvatski nogometaši bili brončani - kazala je za ramski-vjesnik.ba časna sestra Ana Uložnik.
>> VIDEO Otkrivamo kako je nastala pogreška u brojenju katolika: Za sve je kriv obrazac za popis
