Grci uoči izbora zaposlili čak 256 tisuća službenika!

Pa plan 21 radi svugdje isto,tako su i ovi naši,slagali sve što su obećali i uhljebili tisuće svojh vjernih sljedbenika.

Ako rucas kod Spira u restoranu neces dobiti pravi racun,kesh se skriva a drzavi Spiro kuka kako mu restoran ne zaraduje ne placa porez jos trazi od drzave da mu izdrzava djecu.Drzava uzima kredit ,dio novca politicari uzmu sebi i na kraju nema novca.U Drzavnom sektoru se izmisljaju bespotrebna radna mjesta itd.Bez poreskog sistema nema ni drzave.Ko sa grcima nije imao nikakva posla i ne zna ih.Mutikase,neradnici .Ja sam imao sofera grka koji god mu kamion dam potrosi duplo goriva od ostalih,a treba mu duplo vremena da odbaci turu nego drugima.Ko ih ne zna skupo bi ih platio.

Stranački uhljebi - karakteristika korumpiranih vlasti koja dovodi do bankrota države.

pa naravno, stvorili su kastinsko društvo gdje su postojala dva svijeta, onaj državnih službi i javnog sektora koji je povlašten i onaj realnog sektora koji je potplaćen. tako to ne ide na duži rok, sad su im svi krivi samo oni ne

i pun mi je k........ vas salonskih ljevičara tipa tspirasa, koji bi da zatvorite ekonomiju ali i zadržali svoje american, visa i maestro kartice i kupovanje na amazonu. e pa, birajte, ili jedno ili drugo

grci su krivi sami sebi, kao i mi sebi i točka

Izgleda da nitko u Hrvatskoj ne zna da Grčka ima jednu od najvećih trgovačkih flota u svijetu. Tonaža njihovih brodova iznosi 16% ukupne svjetske tonaže trgovačkih brodova. Za Grčku je ipak loše što samo 32% te tonaže plovi pod grčkom zastavom, dok 68% plovi pod offshore zastavama drugih država i ne plaćaju nikakve poreze državi, nego samo zapošljavaju Grke koji formalno ne rade u Grčkoj pa ni ne plaćaju poreze Grčkoj. I što da radi mali Spiro kada vidi da grčki brodovlasnici zgrću milijune i milijarde dolara i ništa ne plaćaju državi? E, pa neće ni on plaćati poreze državi.

uostalom, kad ploviš kao hr pomorac gdje god, plaćaš porez hrvatskoj, za grke, me ništa ne bi čudilo, uostalom, ne voli ih nitko u pomorskim krugovima, slove kao prgavci i svađalice

Grci, naravno, imaju tisuću mana, baš kao svi Mediteranci. No drago mi je da je autorica priznala da su Grci ne tako davno imali odlične rezultate u svakom pogledu. Šteta da nije rekla kada je to točno bilo - između pada vojne diktature u ulaska u EU. Odmah su počele igre grčke, njemačke, francuske i engleske poolitičke i poslovne elite, koje su ulaskom u eurozonu jednostavno postale orgije. I što da radi mali Spiro kada vidi što se oko njega događa i kako neki na vrhu grabe lovu? Ako ništa drugo, prestat će plaćati poreze pa je u posljednjih desetak godina rekorder neplaćanja poreza među razvijenim državama.

Hans-Werner Sinn, njemački ekonomist kojeg je HDZ angažirao za izradu gospodarskog programa, napisao je knjigu "Euro mišolovka" u kojoj je dokazao da je projekt euro vrlo opasan za periferne (prije svega mediteranske) države, koje ne mogu konkurirati Njemačkoj i nekim drugim državama. Zato je preporučio tim zemljama da izađu iz eurozone i vrate se svojim valutama. Ovih je dana odlučno preporučio prelazak Grčke na drahmu, a danas je i Schäuble promijenio ploču pa je dopustio mogućnost uvođenja drahme.

kako god, jasno na wiki piše, izvoze strojeve, satove, tekstil, kemijske proizvode, precizne strojeve

He, he, potpuno isto kako sada SDP mahnito zapošljava... Znači, definitivno gledamo Hrvatsku za godinu, a možda i manje...

Ne treba kriviti nekoga drugoga za svoju nesposobnost.Kredit koji uzme drzava,tvrka ,company,ili osobni kredit treba iskoristiti uloziti u business,vratiti novac i da imas nesto posle toga.Ja znam mnoge koji rade za male place kupe veliku kucu (na 30 godina) skupo auto itd ,samo je pitanje dana kada ce u bankruptcy,neki vec i jesu.Ti isti su se meni smejali kad sam kupio 7 kamiona i 7 prikolica ,uspio sam ih isplatiti za 4 godine 713 tisuca dolara,zivio sam u unajmljenom stanu i vozio auto 10 godina staro(ismejavale me cistacice wc) petu godinu od profita sam kupio kucu za kesh i parkinge za kamione ,tek sad vozim dobro auto,eto dragi moji neko ovo mozda uzme kao savjet,i ja sam ga uzeo od starog businessmana.A grcka je ovo sto sam gore naveo ,kredit potrosen u pogresne svrhe.

ma nije hr ni blizu grčke, kod nas je red s obzirom na njih u plaćanju poreza

to ima logike nepobjedivi, konkurentnije gospodarstvo uvijek je u povoljnom položaju, međutim nije samo valuta ta koja daje prednost razvijenijijem gospodarstvu, nego i nepostojanje carina, slobodno kretanje radne snage. pravo pitanje jest jesu li grci, hrvati, španjolci spremni na izoliranje svojih ekonomija, u biti nisu, htjeli bi otvorene granice a onda kukaju da ih eu uništava.

Lis 20, 2011 • 14:17 Piše: David Icke KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITILIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND? Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale. Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa. U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja. Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka. Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice. Pssssst – Ne spominjite Island O islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Zato o Islandu, kuš. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008. Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto. Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što … Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka. Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama. Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora. Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka , plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka. Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave. Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. KRAH SE BLIŽI Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao. Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moody s Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto). To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema. Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Kao što govorim od rujna 2008., planirani slijed je ovakav: krah svjetskog gospodarstva prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND? Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka. Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Ovo je samo za početak. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo. Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Kad se već spominje Švicarska: političari je godinama guraju u EU, koja joj je već dala niz povlastica, ali Švicarci odbijaju - do sada čak pet puta na referendumima. Ali ako tražite razlog švicarskog prosperiteta, tražite ga obično na pogrešnom mjestu. Razmislite zašto je ona procvala u posljednja dva stoljeća. Odgovor je jednostavan - ona je jedna velika banka za prije svega europske elite pa onda i elite iz cijelog svijeta. Danas je oko 25% svjetskog novca u kategoriji offshore u širem smislu - u Švicarskoj iako u svijetu postoji desetine jakih destinacija.

da im sav dug otpišeš, za ovaj nivo potrošnje morali bi uzimati kredite

u široj rodbini imam slučaj gdje su čovjeku od 63 godine ,dakle dvije godine prije redovite mirovine u javnom poduzeću dali "otkaz" kao tehnološkom višku u iznosu od 280 000kn .....a on je samo kap u moru lopovštije.i sve naravno ultralegalno

Još jedan tehnički bankrot. Kao i u Jugoslaviji 1983., koja nije mogla platiti dospjele državne obveznice, niti se zaduživati, i vjerovnici su proglasili bankrot koji građanima nikad nije objavljen. Da se dogodio, znali smo tek po nestašicama goriva i redukcijamaa struje te nestanku uvozne robe, i poremećajima proizvodnje svega što je ovisilo o uvoznim sirovinama i komponentama. Bankrot je praktički potrajao do Markovića, financiran s oko 4 milijarde bespovratnih dolara, u pokušaju SAD da spriječi rat i raspad zemlje , i da ujedno osigura svoja potraživanja! Evo nekih podataka da je zaduživanje bilo ekstremno: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara. Istovremeno, kamate su skakale, a marka, naš glavni izvor deviza, rapidno gubila vrijednost prema dolaru. Novac uložen u loše investicije, tvornice koje nisu mogle poslovati rentabilno niti u okruženju zatvorenog socijalističkog tržišta, je propao: a trebalo ga je vratiti. Jedan ekonomist je izračunao: da se SFRJ nastavila zaduživati u inozemstvu po stopi po kojoj se tada zaduživala, od 1970 do 1980., danas bi dug svih država bivše SFRJ iznosio 6.000 milijardi dolara! Dok je Tito bio živ, nitko se nije usudio proturječiti mu, i reći da država juri u provaliju.