Nakon “crnog tjedna”, u kojem je poginulo više od tisuću lračana, i
američkog obavještajnog izvještaja o stanju u toj zemlji, više nitko ne
izbjegava nazvati stvari pravim imenom. Građanski rat u Iraku jedan je
od tri epicentra potresa koji su uzdrmali Bliski istok i prijete da
područje od Cipra na zapadu do iranske granice na istoku pretvore u
zonu potpuna kaosa koji bi se vrlo brzo mogao preliti i izvan granica
uže regije.
Drugi epicentar je Libanon, u kojem je sve spremno za još jedan
kompliciran i sveobuhvatan građanski rat, a najave većih nevolja dolaze
i s područja Palestinske samouprave, koja je također poprište
unutarnjih sukoba između Fataha i vladajućega Hamasa.
No, mreža odnosa koji na Bliskom istoku potpaljuju krizu time se ne
zaustavlja. Iran čini sve kako bi pokazao da je jedina regionalna sila
koja se može oduprijeti međunarodnim pritiscima oko svog nuklearnog
programa te da je jak vojni igrač koji ima dovoljno moćnog naoružanja,
ali i političke volje da neke stvari u regiji, bude li potrebno, riješi
vojno. Usto, Iran izravno i preko Sirije vuče konce i u Libanonu, prije
svega kroz potporu šijitskom Hezbollahu, a na istoj liniji djeluje i u
Iraku. Sirija tu također nije iznimka.
Najveći trn
No, najveći trn u iranskom oku je Izrael, koji smatraju najgorim
problemom na Bliskom istoku. Izdašna potpora Teherana estremizmu
sklonom Hamasu koji ne priznaje Izrael (kao ni Iran) dijelom je
pridonijela kreiranju kaosa na palestinskom teritoriju.
Iran i Sirija također su poslali jasnu poruku Washingtonu kako bi
upravo Teheran i Damask mogli biti ključ za raspetljavanje iračkoga
krvoprolića, no američki predsjednik George Bush odbio je takvu
mogućnost iako mu je to u svom izvještaju savjetovao James Baker,
čovjek s velikim iskustvom iz njegove vlastite stranke. Umjesto toga,
Bush je počeo gomilati svoje pomorske snage u Perzijskom zaljevu, što
je najava mogućega napada na iranske nuklearne pogone.
Saudijska Arabija zasad se trudi biti mirovni posrednik, odnosno faktor
koji će smiriti ključne napetosti. Rijad jasno poručuje da je za njega
konstruktivno i potpuno rješavanje palestinskoga problema ključan korak
za rješavanje bliskoistočnog kaosa. Stoga na čudi što je tamošnji kralj
Abdullah u Meku priveo lidere Hamasa i Fataha u namjeri da ih ne pusti
dok ne riješe međusobne razmirice.
Iako se Saudijskoj Arabiji nikako ne sviđa utjecaj Irana na
libanonski Hezbollah i palestinski Hamas, ipak je dijelom spreman stati
na iransku stranu kad je riječ o međunarodnim pritiscima zbog
nuklearnog programa i to tako što je zajedno s ostalim zemljama
Perzijskoga zaljeva najavio zajednički civilni nuklearni program.
Rijad je dao potporu američkim snagama u Iraku, no sigurno ne bez
obećanja da združene američko-iračke snage neće istrebljivati samo
sunitske pobunjenike, već da će njihove akcije biti usmjerene i protiv
šijitskih milicija.
Loši i dobri
Washington je u cijeloj priči poseban element zato što vuče poteze koji
produbljuju napetosti u regiji, osobito one između šijita i sunita. Dok
u Iraku jasno stoji iza dominantne šijitske vlasti, u Libanonu podupire
sunitsku vlast. Istodobno, državna tajnica Condoleezza Rice čini sve
kako bi bliskoistočne igrače podijelila na loše i dobre – u prve ubraja
Hamas, Hezbollah, Iran i Siriju (šijiti), a u druge umjerene arapske
zemlje Zaljeva (suniti).
Dobre pokušava pridobiti protiv loših kako bi dobila potporu za
američku politiku prema Iranu, ali i u Iraku, što je vrlo opasna i
kratkovidna taktika. No, najveća pogreška joj je nedostatak svakog
konstruktivnog plana i želje da se riješi palestinski problem.
Iz kolopleta nije isključena ni Turska. Ankara ozbiljno razmišlja o
tome da preko granice s Irakom pošalje svoje postrojbe kako bi
likvidirala prijetnju u obliku Kurdske radničke stranke (PKK) ako to ne
učine Amerikanci. Ankari se nikako ne sviđa ni to što Kurdi u sjevernom
Iraku žele pod svoje uzeti i grad Kirkuk. U Turskoj, naime, postoji
bojazan da će prisvajanje Kirkuka zapravo biti prvi korak prema
stvaranju nezavisnog Kurdistana i njegovo odcjepljenje od Iraka. Toga
se boji i Iran, pa ima sve više naznaka da se u borbi protiv kurdskh
gerilaca želi udružiti s Turskom. Nevolja je to što Amerikanci ne mogu
odvojiti vojnike za ratovanje protiv kurdskih separatista.
Ovo nisu svi detalji komplicirane i eksplozivne političke slagalice.
Bush i njegova administracija, čiji su nezgrapni unilateralni potezi
dodatno narušili ravnotežu, nemaju odgovor na rastući kaos. Postoji
samo naznaka da će ovaj gordijski čvor ostaviti u naslijeđe idućem
predsjedniku. Ne bude li tada već prekasno.
6 ključnih zemalja
Izrael
Palestinska je samouprava na rubu rata između vladajućeg Hamasa i
Fataha. Izrael navodno priprema okupaciju pojasa Gaze kako se
palestinski sukobi ne bi prelili na njegovo područje.
Libanon
Prošlogodišnji izraelski napad na jug zemlje
radikalizirao je unutarnju scenu. Uza sukobe između muslimanskih
zajednica, vrlo su mogući i sukobi među kršćanima.
Sirija
Sve je više optužbi da je ovo zemlja iz koje dolazi više od polovice
terorista koji vode pobunu u Iraku. Sirija je važan igrač zato što je
povezana s Iranom, a ima interesa i u Libanonu.
Irak
Američke obavještajne procjene govore da je riječ o građanskome ratu.
Upravo je Irak žarište i najgora neuralgična točka krize koja je
uzavrela na Bliskome istoku. Izlaz iz toga nije vidljiv.
Iran
Zbog nuklearnoga programa u nemilosti međunarodne zajednice. Želi biti
glavna ragionalna sila, no sve je više naznaka da bi Sjedinjene Države
mogle posegnuti za oružjem protiv Irana.
S. Arabija
Zbog nuklearnoga programa u nemilosti međunarodne zajednice. Želi biti
glavna ragionalna sila, no sve je više naznaka da bi Sjedinjene Države
mogle posegnuti za oružjem protiv Irana.
Premda se solidarizirala s Iranom pokušavajući pokrenuti svojevrsni
regionalni nuklearni program, pokušava biti mirovni posrednik, i to za
rješavanje palestinskoga sukoba.
Otvori KEKS Pay
