Nakon smrti Josipa Broza Tita u svibnju 1980. savezne su institucije nastavile raditi, a Savez komunista zadržao je politički monopol. Država je u novo desetljeće ušla bez svojega dugogodišnjeg vođe, ali bez vidljive promjene poretka kojemu je desetljećima bio na čelu.
Sustav se za razdoblje bez Tita pokušao pripremiti kolektivnim rukovodstvima i jednogodišnjim mandatima na saveznoj razini, no nakon njegove smrti gotovo su prestale veće institucionalne promjene. Na vodećim su se mjestima izmjenjivali ljudi, dok su pravila političkog odlučivanja ostajala uglavnom ista.
Kriza nije počela Titovom smrću; ona je još potkraj sedamdesetih počinjala buktati kada su snažno porasle cijene nafte i mazuta na kojima su se temeljile jugoslavenska industrija i investicije. Razlika u troškovima iz godine u godinu premašivala je milijardu, a katkad i milijardu i pol dolara, što bi danas odgovaralo iznosu između četiri i pol i pet milijardi dolara. Gospodarski pad koji vlast nije uspijevala zaustaviti postupno se širio na ostala područja društva.
Isti gospodarski problemi nisu svugdje proizveli jednake političke posljedice.
U Srbiji je pobuna kosovskih Albanaca 1981. postala povod za preispitivanje položaja autonomnih pokrajina. Kosovo i Vojvodina formalno su pripadali Srbiji, ali su u saveznim institucijama imali široke ovlasti. Dio srbijanskog partijskog vodstva smatrao je da je Srbija takvim uređenjem oštećena, dok druge republike, ponajprije Slovenija, nisu prihvaćale da se pitanje pokrajina rješava jačanjem saveznog središta.
Istodobno se Hrvatska 1982. i 1983. našla gotovo pred bankrotom, no stabilizirala se prije ostalih republika. Njezini unutarnji prijepori nisu prerasli u otvoren sukob oko budućnosti federacije, ali incidenata svejedno nije nedostajalo.
Najveći potres izazvale su sumnje oko gospodarskog kriminala u jednom od najvećih jugoslavenskih poduzeća. Sumnje su vodile prema Vanji Špiljaku, sinu visokoga partijskog dužnosnika Mike Špiljaka, ali slučaj nije nedvojbeno razriješen; postojala su dva suprotstavljena vještačenja, a partijske su strukture zaključile da je riječ o lažnim optužbama.
Nakon umirovljenja staroga partijskog vrha 1986. smanjile su se i napetosti između vlasti i Katoličke crkve, što je dodatno učvrstilo dojam da su glavni hrvatski problemi pod nadzorom.
„Glavni akteri jugoslavenske krize zapravo su Srbija, Slovenija i Jugoslavenska armija koja je izazvala tu reakciju. Ljudi zaboravljaju da Armija participira u vrhu Partije, ona ima svoju kvotu ljudi u Centralnom komitetu, a u Predsjedništvu Partije svog predstavnika. Armija je militarizirani dio Partije u kojem je centralizam iznimno jak. Upravo zbog same prirode vojske, ona je uvijek najkonzervativniji dio društva“, kazao je dr. sc. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest u novoj epizodi podcasta projekta SNOVI.
Od partijskog sukoba do masovne mobilizacije
Beograd je u drugoj polovici osamdesetih slovio kao svojevrsna oaza slobode.
U njegovim su se književnim i historiografskim krugovima otvarale teme koje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini nisu mogle proći, ali opuštanje partijskog nadzora nije otvorilo prostor samo demokratizaciji nego i sve slobodnijem izražavanju srpskog nacionalizma.
„S Miloševićem dolazi jača retorika i Srbija postaje bastion dogmatizma koji je dijelom bila i ranije, ali s njim se to jasnije vidjelo. Milošević je bio proizvod mišljenja i očekivanja, proizveo ga je jedan val srpskog nezadovoljstva. Da nije bio Milošević, bio bi netko drugi. Srbija Slobodana Miloševića praktično je stala na istu stranu s Armijom, protiv demokratskih promjena. Bila je za promjene koje jačaju centralizam, a većina republika to, naravno, nije prihvaćala“, objasnio je Marijan.
Promjena se osjećala i izvan partijskih institucija. Srpska pravoslavna crkva pred kraj desetljeća sve se otvorenije uključivala u antikomunističku mobilizaciju koju je snažno obilježavao srpski nacionalizam.
Antibirokratska revolucija potom se iz Srbije pokušala proširiti na druge dijelove federacije. Tijekom ljeta i jeseni 1988. u mjestima sa srpskom većinom u sjevernoj Dalmaciji i Lici planirani su mitinzi solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Hrvatsko partijsko vodstvo uspjelo ih je zaustaviti, ali samo privremeno. Miting održan u Kninu 28. veljače 1989. pokazao je da dotadašnja kontrola slabi, a nacionalna podjela postala je vidljiva i među članovima Saveza komunista.
Stranke koje više nije bilo moguće zaustaviti
Politički prostor najprije se počeo otvarati u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj. U siječnju 1989. u Zagrebu je osnovano Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, a ubrzo su slijedili HDZ i druge nove stranke. Vlast ih u početku nije željela legalizirati, ali njihove članove više nije slala u zatvor.
„Ljudi koji su početkom 1989. još bili za čvrstu ruku, pa čak i za to da se na takve pojave ide 'đonom', na kraju godine organiziraju izbore. U manje od godinu dana potpuno su se promijenili. To je takav kopernikanski obrat da ga je teško pojmiti. Nekome za to trebaju desetljeća, a oni su ga napravili za nekoliko mjeseci. Dogovorili su se da idu na izbore, a Partija je izborni zakon prilagođavala sebi, računajući da će uz minimalnu pobjedu dobiti maksimalne ovlasti. Na kraju je taj sustav iskoristio HDZ, koji je dobio više glasova. To se poslije pokazalo iznimno važnim u ratu jer je pitanje kako bi Hrvatska prošla kroz devedesete da je tada imala današnji izborni sustav“, objasnio je Marijan.
Višestranački izbori održani su u Hrvatskoj u proljeće 1990. Time je dovršen politički obrat unutar republike, ali nije pronađen zajednički odgovor na krizu države. Srbija, Slovenija, Hrvatska i JNA zastupale su sve udaljenije predodžbe o tome treba li Jugoslaviju centralizirati, preurediti ili napustiti.
„Problem je bio u tome što je riječ o nedemokratskom društvu, nema izbora, Partija vlada čeličnom šakom i tu nema prostora za dijalog. Nisu stvoreni mehanizmi koji su trebali rješavati probleme, a najveći su bili nacionalni. S druge strane, Jugoslavija funkcionira u okruženju koje se zove hladni rat. S pojavom Gorbačova Jugoslavija gubi značenje. Više nije onaj trojanski konj koji Zapad može pokazivati i govoriti: ‘Gledajte kako Jugoslavija može biti uzor za vas, socijalizam s ljudskim licem’. Kada je propao Varšavski ugovor, nestao je i sigurnosni kišobran, kako su ga čak i u Armiji zvali. Svi problemi došli su do vrha i imali smo rat“, objasnio je Marijan.
Istraživanje desetljeća koje je prethodilo ratu još nije završeno. Marijan upozorava da, unatoč velikom broju članaka i otvorenijim arhivima, i dalje nedostaju cjelovite povijesti pojedinih republika i sintetski prikazi druge Jugoslavije. Politički odnosi često su obrađeni samo u izdvojenim razdobljima, dok sustavna analiza Saveza komunista, središta iz kojeg se državom upravljalo, tek treba povezati mnoštvo pojedinačnih nalaza u potpuniju sliku njezina raspada.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
