Gdje će se to na drugom svijetu nakon smrti naći antifašisti

Budimir Lončar kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije bitno je doprinio uvođenju embarga na uvoz oružja. Dakle, u to vrijeme Budimir Lončar bio je bitan čimbenik politike koja je radila na spašavanju Jugoslavije, odnosno koja je svim sredstvima nastojala onemogućiti proglašenje samostalnosti Hrvatske. Predsjednik Tuđman i Vlada demokratskog jedinstva i Hrvatski sabor donijeli su, bez obzira na te pritiske i opasnosti, povijesnu odluku o samostalnosti Hrvatske. Donijeli su i odluke da se po svaku cijenu naoružamo. Do kraja godine Hrvatska se naoružala, stvorila moćnu vojsku, oduprla se agresiji. Bili su to dani ponosa i slave u kojima je stvorena i obranjena samostalna i suverena hrvatska država.

Primjer Budimira Lončara je bitan ne samo zbog njegove uloge u prošlosti nego zbog njegove uloge u sadašnjosti. On je bio u dva mandata, dakle deset godina ključni savjetnik predsjednika Mesića, a sada je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Mnogo je takvih ljudi koji su bili protiv samostalne i suverene Hrvatske, a danas vladaju Hrvatskom na ovaj ili onaj način. Suprotno tome, zaslužni ljudi za stvaranje hrvatske države danas su u zapećku, nema ih nigdje. I u medijima ključnu ulogu drže ljudi koji sustavno obezvređuju ono veliko što je prije 20 godina stvoreno.

Kad ćemo konačno shvatiti da pojam „antifašizam“ smjera, u obliku u kojem se rabi, u krivom smjeru i služi za patvorenje istine. Potrebno je još nešto osim samo biti protiv fašizma, što je samo po sebi pozitivno, potrebno je naime i npr. ne činiti zločine, da ne navodim još štošta. Evo dokaza: niti „antikomunizam“ koji se fašizmu ne može osporiti ne opravdava ga – njegova borba protiv zločinačkog poretka kakav je komunizam nesumnjivo bio, ne opravdava ga – fašizam je bio je i ostao diktatura i dno ljudske povijesti. Isto vrijedi i za komunizam i nikakav „antifašizam“ ga ne može oprati.

Doista su fašizam, nacizam i komunizam bili stravični sistemi: tu nije bilo čina koji bi sam po sebi i aposlutno trebao biti smatran nemoralnim, sve što je služilo ciljevima „Pokreta“ ili „Partije“, bilo je smatrano dobrim i dopuštenim, pa ma kako nečovječno to bilo.

Trebali bismo se oprostiti od iluzije apsolutne autonomije razuma i njegove samodostatnosti. Ljudskom razumu je potrebno uporište u velikim religioznim tradicijama čovječanstva, za nas kršćane to znači u kršćanstvu. Doduše stoji da su patologije religioznog najopasnije bolesti ljudskog duha, ali je i istina da takva patologija egzistira u religijama, ali ponajviše je prisutna upravo tamo gdje je religija sama po sebi napadnuta i gdje su prolazna dobra proglašena apsolutnima: ateistički sistemi novije povijesti, komunizam i nacizam, užasavajući su primjeri religioznog fanatizma otuđenog od autentične religije. Gdje se niječe Bog, ne razvija se sloboda, nego se podrivaju i iskrivljuju njezini temelji. Gdje nije spoznata prava istina o čovjeku kao Božijem stvorenju, tu nije moguća niti prava sloboda. Samo istina oslobađa.

Autentično kršćanstvo u katoličkom obliku nije, biblijskim rječnikom rečeno, povratak u mnogobožački Egipat, u kuću ropstva izraelskog naroda, već nas uči: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”. Plural za Boga je sam po sebi laž. A laž uvijek vodi ka neslobodi, tj. ropstvu i nije slučajno da je u sjećanju izraelskog naroda Egipat predstavljen kao kuća ropstva. Ove su misli važne za naš moderni svijet: gdje korist biva postavljena iznad istine, u okruženju u kojem kao ne postoji jedna istina, već si svako odabira svoju, čovjek biva rob pragmatizma, tj. u krajnjoj istanci rob onih koji imaju moć odlučiti šta je to što bi trebalo biti proglašeno korisnim. Ako nismo u stanju spoznati istinu o Bogu, tada je nemoguće odgovoriti i na pitanje šta je dobro, a šta je zlo, tad ostaje samo goli račun, samo ono što je “korisno”. Biblijski pojam Boga, onako kako ga katolička vjera autentično shvaća i tumači, spoznaje ga kao dobroga Boga, kao Dobro samo. Vrhunac takvog shvaćanja je Ivanova izjava: “Bog je ljubav”. Istina i Ljubav su jedno te isto.

U prošlom stoljeću smo bili svjedoci formiranja dva velika mita, sa tragičnim posljedicama: rasizma sa njegovim lažnim obećanjima u obliku nacionalsocijalizma, kao i diviziranja revolucije u čijoj pozadini se nalazio dijalektički povijesni revolucionizam; u oba slučaja su iskonska ljudska moralna načela bila stavljena izvan snage. Sve što je služilo vladavini jedne određene rase, odnosno ostvarenju nekog budućeg obećanog idealnog svijeta, bilo je proglašeno dobrim – tako nam je bilo rečeno - pa makar i prema dotadašnjim shvaćanjima čovječanstva važilo kao zlo.

Nitko normalan ne bi želio nazvati jednu od ulica ili jedan od trgova u Hrvatskoj imenom nacističkog zločinca Ante Pavelića. Ali šta je to još uvijek kod nas na snazi, koja je to sila koja još uvijek omogućava da se jedan od zagrebačkoh trgova zove „Trg maršala Tita“, po komunističkom zločincu Josipu Brozu? Budimo iskreni, ima „starih kadrova“ koji to podržavaju.

Zasto dajete toliki prostor u novinama ovim pokvarenjacima i prevarantima Loncaru i Markovicu, a Mesica bi trebalo pitati , zasto on kao bivsi Predsjednik drzave koju je ove spodobe zeljele srusiti i na tome grcevito radile, dolazi odati pocast takvojj osobi ili je to samo vic u njegovon stilu.