Oružane borbe u Europi prestale su 8. svibnja 1945. godine označivši kraj Drugoga svjetskog rata u ovom dijelu svijeta, najsmrtonosnijeg sukoba u ljudskoj povijesti čiju su cijenu platile sve zemlje, uključujući Hrvatsku. Šest godina prolijevanja krvi, masakra i zločina, uključujući holokaust, sustavno ubojstvo šest milijuna Židova – dvije trećine židovske populacije – konačno je prestalo.
Temeljni trenutak
Poraz fašizma i nacizma značio je pobjedu za slobodu i za demokraciju. Izazvalo je države da ponovo procijene same sebe, svoje uloge i odgovornosti u svijetu. Postao je temeljni trenutak za mnoge zemlje koje su se, uništene ratom, ponovno gradile. Isto tako, sjećamo se da je 1945. za neke nacije u srednjoj i istočnoj Europi označila ne oslobođenje, nego tranziciju u drugu formu totalitarizma. Put do prave demokracije u tim je zemljama bio dulji.
Na 75. godišnjicu tog 8. svibnja obvezujemo se da nećemo nikada zaboraviti zločine počinjene u tom ratu ni jezive zločine protiv čovječnosti koji su počinjeni u ime fašizma i nacizma.
Završiti rat nije bilo jednostavno; zahtijevalo je iznimnu hrabrost, odlučnost, političku volju i viziju. Tih je osobina bilo obilje u radu koji je uslijedio, krećući od destrukcije do izgradnje budućnosti. Marshallov plan, koji bi danas vrijedio 100 milijardi dolara, omogućio je humanitarnu pomoć i ponovnu izgradnju infrastrukture. No naše su zajedničke vrijednosti – iskrenost i priznanje da je žrtava bilo na svim stranama – bile ključne za pomirenje. I danas, povrat imovine i naknada štete onima koji su bili izravno pogođeni te njihovih nasljednika, posao je koji se nastavlja; mi očekujemo da se ti problemi uskoro riješe.
Taj je proces zahtijevao vrijeme. No više od svega, zahtijevao je trud i volju. I zbog tog truda i naše odlučnosti da nikada više ne dopustimo da se takvi užasi dogode, nekadašnji neprijatelji postali su nerazdvojni saveznici braneći superiornost zakona nad sirovom silom i vrijednosti koje su prevladale na kraju Drugoga svjetskog rata. Kako bismo poštovali povijest koju dijelimo, moramo nastaviti biti odlučni u obrani demokracije, ljudskih prava, temeljnih sloboda i vladavine prava.
Međunarodne institucije izgrađene nakon rata kao što su Ujedinjeni narodi, NATO, Vijeće Europe, OESS i, naravno, Europska unija, kojom trenutačno predsjeda Hrvatska, dokaz su našeg zajedničkog uvjerenja da su dijalog i diskusija među zemljama i partnerima u najboljem interesu stabilnosti i sigurnosti.
Mi smo spremni, zajedno, braniti te globalne vrijednosti protiv onih koji ih ugrožavaju i dan danas.
Golema cijena slobode
Kao zaključak, danas istupamo zajedno na ovu važnu obljetnicu kako bismo se prisjetili cijene i ljudskih žrtava kojima smo platili naše slobode. Stojeći zajedno kao saveznici, mislimo o žrtvama tog rata. Sjećat ćemo ih se i poštovat ćemo ih i dalje tako što ćemo nastaviti štititi te slobode. To činimo zajedno, s našim prijateljima u Hrvatskoj i u zemljama cijele regije. Dijalog i pomirenje jesu i moraju ostati najbitniji.
Danas je 9. svibnja. Kažu naši "napredni" antifašisti i ljevičari da je sramota što se u Zagrebu ne slavi 9. svibnja kao dan pobjede nad fašizmom... i dobro je da se ne slavi.. 8/9. svibnja bi trebali biti dani pijeteta i spomena na tisuće nevinih civilnih žrtava grada Zagreba koje su nakon ulaska u grad (a prije nego je 10. zagrebačkom korpusu uopće bilo dopušteno da uđe u grad) poklali preobučeni četnici "đenerala" Đoke Jovanića. Srpske divizije 1. i 2. armije su u prodiranju prema zapadu prošle kroz Srijem i Slavoniju i pokupile sve srpsko što je moglo nositi pušku, izbrijalo ih, nabilo im zvijezde na šajkače i šubare i poslalo ih u "oslobađanje" Hrvatske od ustasha i domobrana. Po ulasku u Zagreb, to oslobađanje se uglavnom svelo na pljačku, ubojstva i silovanja svega što se kreće. Prvi je u Zagreb ušao bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke-udarne divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' proglašen narodnim herojem(1951.) i postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.). Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. kada je u paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, pobjegao odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro 2000. skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima te je i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, u Beogradu ! Pa vi drugovi slavite. Mi necemo.