Hana Jušić jedna je od najistaknutijih mladih redateljica na našim prostorima, koja je već svojim studentskim kratkometražnim filmovima privukla veliku pažnju kritičara, a neki od njenih kratkih radova igrali su na uglednim svjetskim festivalima poput onih u Oberhausenu i Rotterdamu.
Rođena je 1983. godine u Šibeniku, no kao dijete se s roditeljima preselila u Zagreb, gdje je diplomirala komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu, magistrirala filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti te upisala doktorski studij književnosti i filma.
Šest godina radila je kao znanstvena novakinja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, istodobno kao vanjska suradnica predajući teorijske i praktične kolegije na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je u međuvremenu dobila posao asistentice.
Uza sve to, Hana predano radi kao filmska autorica, a njezin prvi dugometražni igrani film “Ne gledaj mi u pijat”, o djevojci izluđenoj životom u patrijarhalnoj šibenskoj obitelji, idućeg će tjedna premijerno zaigrati u programu Venice Days velikog filmskog festivala u Veneciji, što je uspjeh kakvim se može pohvaliti vrlo malo debitanata.
U zadnje se vrijeme puno govori o važnosti promocije, plasmana, festivalskoj strategiji... Postoji li način da se selektorima tako važnog festivala skrene pažnja na određeni film?
Sigurno postoji način da im se skrene pažnja – trudom i zalaganjem producenta, sales agenta, nacionalnog filmskog fonda; no onda još postoji i bitan uvjet da se tim selektorima film svidi.
„Ne gledaj mi u pijat“ snimila si u Šibeniku, u kojem si provela prve godine života. Je li to bila sentimentalna odluka? Koliko je tamošnjeg mentaliteta i lokalnih specifičnosti ugrađeno u film?
Nadam se da je dosta toga ugrađeno, žao mi je što nije i više. Prije snimanja posjećivala sam Šibenik svako malo cijele godine i provela tamo prvi put nakon djetinjstva poprilično vremena, vidjela ga zimi, osjetila kako žive ljudi.
Taj neturistički Šibenik toliko me zaveo da sam se stalno morala podsjećati da već imam priču, da ne mogu u film utrpati sve te slike grada koje me fasciniraju. Snimateljica Jana Plećaš i ja bile smo toliko opčinjene da smo na početku vjerojatno imale 180 lokacija za eksterijere, a samo dvadesetak scena eksterijera.
Također se nadam da će ovo što imam od Šibenika u filmu biti uvjerljivo Šibenčanima. Ne zbog sentimentalnosti, nego mi je bitno da je film u tim nekim detaljima točan i ukotvljen u svoj lokalitet. Jako me bode u oči kao gledateljicu kad vidim da redatelj ne poznaje dobro svijet o kojem govori.
Umjesto profesionalne glumice, za glavnu ulogu odabrala si sarajevsku studenticu arhitekture. Je li je bilo teško pronaći?
I je i nije. Tražila sam tu vrlo specifičnu djevojku koju sam zamislila u glavi, promišljala o glumicama iz istog govornog područja i gledala koja je najbliže tom tipu. Onda mi je na jednoj radionici redatelj Pawel Pawlikowski rekao da bi on na mojem mjestu uzeo naturščika i puno s njim radio.
Kako mi je inače jako bliska ideja rada s naturščicima, odmah sam prihvatila tu mogućnost. Tog istog ljeta na plaži u Komiži ugledala sam Miju Petričević i pomislila: eto, to je Marijana. Prišla sam joj, ona je pristala doći na casting u Zagreb gdje smo ustvrdile da joj ta uloga leži i da Mia glumi s lakoćom i sigurnošću, kao da to radi cijeli život. Godinu dana vježbale smo u suradnji s glumcima Nikšom Butijerom, Karlom Brbić i Mijinim dečkom, sarajevskim glumcem Admirom Šehovićem.
Čini mi se da se i odabir tvojih ostalih glumaca odmiče od onog prvoloptaškog seta istih lica koje zadnjih godina gledamo u većini hrvatskih filmova.
U Nikšu Butijera i Karlu Brbić zaljubljena sam od davnih dana, Kićo Burić učinio mi se kao super ideja zbog toga što ima u sebi nešto zastrašujuće i snažno, a opet ne upada u klišej tipičnog hrvatskog patrijarhalnog oca, ponajviše zbog svoje iznimno prirodne, i kako bi moj kolega Zvone Jurić rekao, džezerske glume – nisam htjela nekog prvoloptaškog oca tiranina. Zbog uloge majke najviše sam se brinula i dugo tražila, ali zato, kad sam na audiciji vidjela Arijanu Čulinu, bila sam izvan sebe od sreće koliko je bila dobra i pogođena.
To mi je posebno zanimljivo jer imam osjećaj da je mnogi a priori trpaju u ladicu komičarke.
Vjerojatno zbog toga ni meni nije odmah pala na pamet, iako je ispala izvrsna filmska glumica. Prva je se sjetila producentica Ankica Jurić Tilić, pa smo je pozvali na audiciju u Zagreb i tu smo odmah kliknule. Iskreno se nadam da će moj film skrenuti pažnju drugih redatelja na njezine kvalitete i da će dobiti više filmskih angažmana.
Što se pokazalo najvećim izazovom u snimanju dugometražnog debija?
Obujam posla, količina dana snimanja i činjenica da na setu ima toliko ljudi koji od mene očekuju da u svakom trenutku djelujem kao da znam što radim i da sam uvjerena da je to super odluka, a paničarka sam i očajna bleferica. Navikla sam se na slobodnije, studentsko-prijateljske odnose na snimanju, ovaj pritisak bio mi je psihički dosta težak. No, puno toga sam naučila.
Radila si ga u produkciji Kinorame, za koju si već jedno vrijeme profesionalno vezana. Kako je došlo do vaše suradnje?
Producentica Ankica Jurić Tilić vidjela je moj film “Danijel” na studentskoj reviji FRKA 2008. I svidio joj se. Nakon toga našle smo se na nekoliko kava i ona mi je ponudila da pišem scenarij za “Zagonetnog dječaka” što sam s oduševljenjem prihvatila.
Nakon te suradnje pisala sam i scenarij za “Uzbunu na Zelenom Vrhu”. Na Ankičinu inicijativu i počela sam pisati scenarij za “Ne gledaj mi u pijat”. Ona me nazvala i rekla mi da je možda vrijeme da počnem pisati scenarij za dugometražni film, da postoje radionice u sklopu Torino Film Laba na koje bi se mogla prijaviti. Da nije bilo nje, sigurno bi mi trebalo puno duže da se upustim u taj pothvat.
Osim producentice, i dosta te novinara zapazilo već po kratkim studentskim filmovima koji su bili poprilično hvaljeni u medijima. Jednom si rekla da ti i nije drago što su te tako brzo prozvali velikom redateljskom nadom?
Pa da, nekako taj pojam “velika nada” stavlja golem uteg oko vrata. Ne možeš opušteno proizvoditi filmove koji su takvi kakvi jesu; dobri ili loši, već se gledaju kroz tu prizmu opravdavaju li etiketu “velike nade” ili su podbačaji. Uvijek mi je bila puno više cool pozicija outsidera koji se pojavljuje niotkuda i napravi dobar film. Ali to je valjda isto sve pitanje taštine. Ne želim zvučati obijesno, naravno da mi je jako drago da su se ljudima svidjeli moji kratki filmovi.
Tebe i još nekoliko redateljica u jednom se trenutku nazivalo i „novim ženskim valom“ domaćeg filma. Kako gledaš na tu etiketu?
Mislim da je istina da se u jednom trenutku pojavilo puno žena redateljica, vjerojatno se htjelo nekako uputiti na tu pojavu pa nas se nazvalo valom. Ja sam samo htjela da nas se ne prosuđuje i getoizira po spolu – val bi trebao biti stilska kategorija, a ne spolna.
Tvoj posljednji, 20-minutni film „Da je kuća dobra, i vuk bi je imao“ prikazan je u Rotterdamu. Je li to pomoglo u produkciji novog filma?
Mislim da uspjesi kratkih filmova zasigurno povećavaju šanse za dobivanje sredstava za dugi. Zato bih preporučila mladim kolegama da se oko svakog studentskog filma trude kao da im je najvažniji u životu, da ih ne shvaćaju olako, svaki od njih prilika je da nešto s njime postignu i olakšaju si kasniji profesionalni put.
U tvojim filmovima često gledamo mlade ženske likove u kontekstu neprilagođenosti malograđanštini, prvih seksualnih eksperimentiranja i nepodnošljivih obiteljskih atmosfera. Što te u tim temama privlači?
Mislim da je ovaj dugi film nekako zaokružio te moje preokupacije, da se možda više neću toliko njima baviti – zanimalo me kako se netko izgradi kao osoba u nepovoljnim uvjetima. Zanimali su me odnosi moći i lojalnosti u zatvorenim zajednicama. Također, oduvijek mi je najdraža bajka bila “Pepeljuga”, imam dojam da me ti motivi često nesvjesno opsjedaju.
Koliko svojeg životnog iskustva ugrađuješ u svoje likove? Kako ih tvoja obitelj komentira?
Možda u njih ugrađujem emocije ili atmosfere koje sam doživjela, nikad konkretne situacije. Moji roditelji i brat imaju sličan ukus i smisao za humor kao i ja, a i vjerojatno su pomalo nekritični jer me vole pa im se većinom sviđaju.
Spomenuli smo da si pisala scenarije za „Zagonetnog dječaka“ i „Uzbunu na Zelenom Vrhu“. Na što sve treba misliti kada pripremaš film za djecu?
Svakako mi je olakšalo stvar to da su scenariji nastali po izvrsnim romanima Ivana Kušana. Ne znam koliko sam u tome uspjela, ali čini mi se da je osnovno da se djecu ne podcjenjuje, da ne infantiliziraš dijaloge i motive likova. Ma zapravo to mi se čini kao jedno od osnovnih pravila za bilo koji film, odnosno scenarij – ako ideš planski raditi film s mišlju “ljudi puše ovakve stvari”, to se uvijek vidi iz aviona.
Koliko će se „Uzbuna na Zelenom Vrhu“ razlikovati od dosadašnjih filmova o Koku?
Najočitija razlika jest ta da je riječ o prednastavku, dakle djeca glumci u potpunosti su novi i puno su mlađi od prethodnika. Također, mislim da su redateljica Čejen Černić i snimatelj Danko Vučinović zasigurno unijeli nešto novo i svoje u režijsko-snimateljski stil. Jedva čekam vidjeti film!
Kako bi iz pozicije relativno mlade autorice opisala hrvatske produkcijske uvjete? Gdje stojimo u europskim i regionalnim okvirima?
Nezahvalno je govoriti iz pozicije nekog tko je dobio novac na natječaju u HAVC-u i snimio film jer vjerojatno djelujem pristrano, ali zaista mislim da su u Hrvatskoj (barem donedavna) produkcijski uvjeti na vrlo visokom nivou, da su djelatnici našeg filmskog centra i producenti uspjeli stvoriti respektabilno mjesto za hrvatski film u europskim okvirima. Kako čujem od kolega iz regije, produkcijski uvjeti kod nas nemjerljivo su bolji.
Baš taj HAVC u zadnje vrijeme često prozivaju, čemu se nedavno pridružio i ministar Hasanbegović. Kako to tumačiš? Ima li u tim prozivkama istine?
Mislim da nijedan sustav nije savršen i svakako postoji prostora za poboljšavanje, no dosadašnje prozivke HAVC-a nisu bile konstruktivne, nisu išle prema tome da se sustav unaprijedi, da se eventualno učini efikasnijim ili pravednijim, već da ga se ukine, ili nepovratno i destruktivno unazadi; da se nekim morbidnim vremenskim strojem stvari vrate u za hrvatski film vrlo mračne devedesete. O dosezima kulturne politike čovjeka koji otvoreno staje uz ustaštvo suvišno je govoriti.
Pripremaš li već neki budući projekt? Kako zamišljaš svoju karijeru za desetak godina?
Voljela bih uskoro početi pisati neki novi scenarij, uživjeti se u neku novu priču. Nadam se da ću za deset godina imati još koji film iza sebe, ali sad mi se na trenutke čini da više nikad neću smisliti ništa što bi me držalo toliko dugo da to zaista i snimim.
>> Završen 10. Vukovar film festival: Nagrađen rumunjski film "Matura"
